Upravo zbog toga se sve češće postavlja pitanje jesu li neke osnovne životne vještine pale u drugi plan. Čitanje analognog sata, snalaženje na geografskoj karti ili priprema jednostavnog obroka za neke više nisu vještine koje se podrazumijevaju.
Na ovaj problem upozoravaju i roditelji i nastavnici, koji primjećuju da mladima, uprkos obrazovanju i snalažljivosti, ponekad nedostaje praktično znanje za svakodnevni život.
Nove vještine za novo doba
Laurie Kopp Weingarten, obrazovna savjetnica koja pomaže srednjoškolcima pri upisu na fakultet, smatra da problem često nije u tome što roditelji i škole ne podučavaju mlade, već u tome što su prioriteti danas drugačiji. Kako bi se u nastavnom planu i programu našlo mjesta za kodiranje, robotiku i montiranje videozapisa – vještine ključne za digitalno doba – često ne ostane dovoljno vremena za učenje rukopisa ili vještine kucanja.
“Današnji mladi sigurno uče vještine za koje ja nikada nisam imala priliku. Kada sam ja odrastala, nismo ni imali tehnologiju za tako nešto. Neke vještine se gube, dok se druge stiču”, objašnjava Kopp Weingarten.
Nina Yevdash, učiteljica iz Chicaga, slaže se da se školski programi s vremenom mijenjaju. Prisjeća se kako je na fakultetu jedan profesor cijeli semestar posvetio podučavanju metode za praćenje napretka učenika u čitanju, gdje se na papiru bilježe greške.
“Profesor nam je stalno ponavljao kako ćemo tu vještinu morati savršeno znati. Do danas tu metodu s papirom i olovkom nikada nisam morala upotrijebiti u profesionalnoj karijeri jer sada za to postoji tehnologija”, ističe Yevdash.
Možda je čitanje geografskih karata današnji ekvivalent te metode – vještina koja se starijim generacijama čini ključnom, dok djeca s telefonima u džepu na to gledaju potpuno drugačije. Ipak, neke tradicionalne vještine i dalje imaju neprocjenjivu vrijednost.
Međuljudske vještine i komunikacija
Komunikacija je ključna sposobnost, ali stručnjaci primjećuju da se mnogi učenici danas ozbiljno muče s njom. Izolacija tokom pandemije koronavirusa, ali i stalna prisutnost ekrana, odigrali su veliku ulogu u promjeni društvenih vještina. Mnogim učenicima je vidno neprijatno razgovarati s odraslima, pa čak i s vršnjacima licem u lice, što je i razumljivo za generaciju koja je odrasla više razmjenjujući poruke nego razgovarajući telefonom.
“Često sam viđala djecu kako šalju poruke ljudima koji sjede u istoj prostoriji s njima, umjesto da razgovaraju. To se događa neprestano”, dodaje Kopp Weingarten.
Melissa Tsuei, obrazovna savjetnica, naglašava da je mlađim generacijama lakše izbjegavati društvene situacije, ali ističe da je socijalna interakcija vještina na kojoj se mora aktivno raditi. Ona je složena i sastoji se od mnogo elemenata koje djeca moraju naučiti s vremenom, i to kroz greške i sposobnost da poprave narušeni odnos.
Zaboravljeni analogni satovi i geografske karte
Mnogoj djeci danas je čitanje analognog sata ili tradicionalne karte potpuna nepoznanica. Djeci koja odrastaju znajući da svako u džepu ima telefon s digitalnim satom i GPS-om, te vještine izgledaju besmisleno.
Curby Alexander, profesor obrazovanja na Univerzitetu Texas Christian, ističe da je očitavanje vremena s analognog sata i dalje dio obrazovnog standarda za prve razrede u SAD-u, ali ako se ta vještina ne vježba, ona se s vremenom izgubi. Mnogi učenici kod kuće uopšte nemaju analogni sat, a neke škole su u potpunosti prešle na digitalne ekrane.
Isti se argument može primijeniti i na čitanje karata jer GPS tehnologija zahtijeva samo unos adrese. Međutim, ako ta tehnologija ikada zakaže ili postane nedostupna, mladi bi se mogli naći u ozbiljnom problemu.
Pisanje rukom i kultura slanja pisama
Dominacija digitalnog teksta znači da provodimo mnogo više vremena kucajući na tastaturama ili telefonima nego što pišemo rukom. Budući da sve više škola zahtijeva da se zadaci predaju u digitalnom formatu, vrijeme provedeno u kucanju daleko nadmašuje ono provedeno u pisanju olovkom.
U svijetu elektronske pošte i aplikacija za komunikaciju, pisanje klasičnih pisama postalo je stvar prošlosti. Kopp Weingarten dijeli anegdotu o studentu koji je morao nazvati oca da ga pita kako se šalje pismo:
“Otac mu je rekao da mora nabaviti markicu. Sin mu je zatim poslao fotografiju naljepnica s adresom pošiljaoca i pitao: ‘Je li ovo markica?’ Na kraju je pronašao pravu markicu, ali nije znao na koju stranu koverte je treba zalijepiti. To je simpatično jer je student inače izuzetno pametan i sposoban, ali jednostavno nikada ranije nije imao potrebu da pošalje pismo.”
Iako više nije popularno, pisanje pisama ima svoje prednosti: ono tjera djecu da uspore, dobro promisle o tome šta žele reći i budu znatno promišljenija u izražavanju.
Pad pismenosti i nemaran pravopis
Kopp Weingarten ističe da je od rijetkog pisanja pisama mnogo više brine opšti nivo pismenosti mladih. Primjećuje se da djeca ne pišu dobro jer su toliko naviknuta na dopisivanje da često koriste netačnu gramatiku i interpunkciju.
Iako u školi uče osnove pravopisa, većina njihove svakodnevne komunikacije odvija se putem društvenih mreža gdje dominira neformalni stil. U tome ne pomažu ni alati za automatsku provjeru teksta (autocorrect), koji tinejdžerima odmah nude gotova rješenja, pa oni nemaju potrebu da zapravo nauče i primijene pravopisna pravila.
Apstraktni pojmovi: Upravljanje novcem
Pisanje čekova i plaćanje gotovinom činili su novac konkretnim i opipljivim. Danas, zahvaljujući internet bankarstvu i aplikacijama, djeca odrastaju doživljavajući novac isključivo kao nevidljivi broj na ekranu. Zbog toga postoji opravdana bojazan da mladi neće naučiti osnove finansija i bankarstva, što je ključna vještina za odraslu dob.
Edukatori se nadaju da će roditelji preuzeti aktivniju ulogu u finansijskom opismenjavanju. Iako mala djeca ne mogu razumjeti složene ekonomske lekcije, običan odlazak u banku ili kupovina kroz igru mogu postati korisno obrazovno iskustvo. Za stariju djecu danas postoje debitne kartice za tinejdžere koje ih mogu naučiti finansijskoj odgovornosti, gdje je ključno objasniti važnost novca na način prilagođen njihovom uzrastu.
Kriza pažnje i prezaštitničko roditeljstvo
Mnogi vaspitači i učitelji prijavljuju ozbiljne probleme s rasponom pažnje kod mlađe djece. Kada dođu u vrtić ili školu, mnogima je teško regulisati sopstveno tijelo, ostati mirni i fokusirani na zadatak. To direktno utiče na njihovu sposobnost usvajanja novih znanja jer je posvećenost preduslov učenja.
Dio problema leži u vremenu provedenom pred ekranima, gdje brze izmjene slika navikavaju mozak na stalne draži. Međutim, stručnjaci smatraju da se djeca teško snalaze i zbog toga što su roditelji kod kuće previše angažovani oko njih.
“Došlo je do velikog zaokreta u roditeljstvu koje se usmjerilo na konstantnu animaciju djece. Iako je to u osnovi pozitivno, mislim da je u jednom trenutku otišlo predaleko, pa roditelji provode gotovo svaki trenutak organizujući djetetovo vrijeme”, objašnjava Melissa Tsuei.
Djeci je prijeko potrebno vrijeme za slobodnu igru koju sama vode kako bi razvijala samostalnost. Ponekad je manje fokusa na vještačkom izgradnji vještina, a više na rješavanju problema i samostalnom snalaženju u svijetu najbolja lekcija koju djeca mogu dobiti za budućnost.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.