Kolumne

Kapiten koji nikada nije skinuo traku

Nama ženama dežurni fudbalski teoretičari i dalje imaju potrebu "objasniti" ofsajd ili formaciju, kao da je sport neka nuklearna fizika rezervisana isključivo za njihove kafanske rasprave.

FOTO: EPANIDAL SALJIC
FOTO: EPANIDAL SALJIC

Ali fudbal se ne igra na papiru i ne vodi procentima. Fudbal je čista emocija. Zato, kada pišem o Sergeju Barbarezu, ne pišem o sistemima igre. Pišem o karakteru, kičmi i dostojanstvenom prkosu zbog kojeg je bio idol našeg odrastanja i s razlogom to ostao.

Kada je preuzeo užarenu klupu reprezentacije, iz svojih udobnih fotelja odmah su se javili oni koji igru seciraju hirurški hladno. Krenula su pametovanja o tome “smijemo” li igrati ovako ili onako, imamo li iskustva i gdje su licence. Ti “stručnjaci” pate od hroničnog sljepila, oni vide raspored figura na terenu ali su slijepi za ljude koji taj dres nose.

Odgovor koji im je Barbarez juče uputio zapravo je najbolja dijagnoza našeg mentaliteta:

“Zar je važno ko je počeo, ko ušao, ko zabio i ko odbranio. Zar je važno šta “stručnjaci” kažu, “smijemo” li igrati sa dva napadača, ili koji igrač “mora” igrati… a mi ispisasmo fudbalsku istoriju, a mi učinismo narod nikad sretnijim i ponosnijim, a mi ujedinismo narod…”

Dok dežurni analitičari mudruju da li se protiv Amerikanaca ili bilo koga drugog može s jednim ili dva špica, Sergej nas podsjeća na bazu – na zajedništvo koje je u modernom, komercijalizovanom sportu postalo endemska vrsta. Autoritet se ne kupuje papirima i licencama. Autoritet se donosi iz kuće, kali se na terenima Bundeslige, a cementira onda kada kao kapiten staneš ispred svog tima i svog naroda, ne dozvoljavajući da vas iko ponižava.

Zato ga ti glasni kritičari nikada neće razumjeti. Dok oni broje promašene pasove, on stvara nove idole. Dok oni kalkulišu kako izbjeći kiks, on uči ekipu i javnost kako da ponovo hodaju uzdignute glave.

Kada kaže: “Zar nije važno da sanjamo snove, zar nije važno da smo zajedništvo…”, on drži lekciju iz dostojanstva naciji koja je prečesto sklona samopodcjenjivanju.

Taktike će se mijenjati, ali jedno pravilo ostaje vječno – ekipu vodi onaj kome se bezuslovno vjeruje. A Sergeju se vjeruje na riječ. On traku kapitena, ruku na srce, nikada nije ni skinuo. Samo je obukao odijelo, zadržavši isti onaj pogled koji poručuje – ovdje se igra za ponos, a ne za statistiku.