Djeca su sklona da upijaju stres iz okoline, što može dovesti do formiranja određenih navika kojih često nisu ni svjesna.
Na primjer, neprestana potreba za ugađanjem drugima ili potiskivanje sopstvenih emocija mogu biti znakovi odrastanja u takvom domu, prenosi b.92.
1. Uvijek na oprezu
Osobe koje su odrasle u stresnim domovima često imaju osjećaj da stalno moraju biti na oprezu. U napetom okruženju teško je osjećati se sigurno. Bilo da se radilo o stalnim svađama ili generalno nesigurnim uslovima, takva iskustva mogu duboko uticati na djecu, koja su podložnija razvoju traume izazvane stresom nego odrasli.
Čak i kada se kasnije nađu u zdravom okruženju, prošlost ih može držati u stanju pripravnosti. Takav način razmišljanja postaje navika koje nisu ni svjesni. Nakon godina provedenih u stanju povišene budnosti u sopstvenom domu, teško se osloboditi tog obrasca ponašanja, što u odraslom dobu može negativno uticati na njihove odnose.
2. Pretjerano izvinjavanje
Pretjerano izvinjavanje, čak i za najmanje greške, može biti znak da je dijete živelo u napetom okruženju. Taj obrazac se često prenosi i u odraslo doba. Takve osobe su se vjerovatno osjećale odgovornima za osjećanja drugih, čak i kada za to nije bilo razloga.
Tužna istina iza stalnog izvinjavanja jeste osjećaj da nikada nisu bili dovoljno dobri, te su vjerovatno preuzimali krivicu za stres u domaćinstvu. U odraslom dobu ta navika može ostati, što dovodi do nezdravog preuzimanja odgovornosti za tuđa osjećanja.
3. Izbjegavanje sukoba
Ako je neko odrastao u okruženju ispunjenom svađama i prepirkama, vjerovatno je razvio strah od sukoba. Slušanje roditeljskih svađa može biti traumatično iskustvo, zbog čega u odraslom dobu takve osobe mogu izbjegavati konflikte po svaku cijenu.
Glasni razgovori i napete situacije mogu ih vratiti u osjećanja koja su proživljavali u detinjstvu. Iako izbjegavanje sukoba može pružiti privremeni osjećaj sigurnosti, dugoročno šteti samopouzdanju. Za rješavanje teških situacija potrebni su produktivni razgovori, a odbijanje suočavanja s problemima može dovesti do pristajanja na manje od onoga što zaslužuju.
4. Izoštrena svijest o govoru tijela
Djeci može biti teško da protumače govor tijela, ali oni koji odrastaju u okruženju visokog stresa često brzo nauče tu vještinu. Njihovi staratelji su vjerovatno neverbalno iskazivali potisnute emocije, a djeca su naučila da prepoznaju te suptilne znakove.
Ta sposobnost tumačenja govora tijela ostaje i u odraslom dobu i može biti koristan alat za razumjevanje drugih. “Čitanje” ljudi postaje tiha navika, odbrambeni mehanizam razvijen u detinjstvu koji se zadržava cijeli život.
5. Emocionalna zatvorenost
Djeca odrasla u stresnim domovima često imaju problema sa otvaranjem prema drugima. Ponekad su ih staratelji učili da se boje stranaca ili su im prijetili da će biti odvedeni ako nekome kažu šta se dešava kod kuće. Zbog toga razvijaju naviku držanja distance i nerado govore o svojim problemima.
Ta navika se zadržava i u odraslom dobu. Teško je pokazati ranjivost kada ste odrasli u nesigurnom okruženju, pa emocionalna zatvorenost postaje jedini poznati način funkcionisanja.
6. Potiskivanje emocija
U stresnom domu često nema prostora za dječja osjećanja. Ponekad se iskazivanje emocija čak i kažnjavalo, pa takvo okruženje nije bilo sigurno za njihovo izražavanje. Djeca su od ranog uzrasta naučila da zadržavaju osjećanja za sebe, što je postao odbrambeni mehanizam. Nije iznenađujuće da se ta navika nastavlja i u odraslom dobu. Ako nikada nisu imali priliku da izraze svoje emocije, otvaranje drugima može im delovati nemoguće.
7. Pretjerana nezavisnost
U stresnom domu dijete je često prepušteno samo sebi, bilo zbog roditeljskih svađa ili njihove odsutnosti zbog posla. Zbog toga djeca mogu steći utisak da mogu da se oslone isključivo na sebe. Teško im je da traže pomoć od drugih jer im takvo ponašanje nikada nije pokazano kao primjer.
Umjesto toga, razvijaju izraženu nezavisnost i samostalnost. Prihvatanje pomoći od drugih može biti zastrašujuće kada ste navikli da budete sami sebi sistem podrške, pa takve osobe često ostaju izrazito nezavisne tokom cijelog života.
8. Problemi s povjerenjem
Uz pretjeranu nezavisnost često dolaze i problemi s povjerenjem. Kada ste navikli da se oslanjate samo na sebe, teško je pustiti druge blizu. Djeljenje najdubljih tajni može djelovati nemoguće, posebno ako ste od detinjstva učeni da sve zadržite za sebe. Problemi s povjerenjem često su povezani s traumama iz djetinjstva.
“Kao djeca, potpuno zavisimo od staratelja koji bi trebalo da nam pruže sigurnost i utjehu. Oslanjamo se na njih da budu ogledalo naših emocionalnih stanja kako bismo naučili šta je dobro, loše, prikladno ili neprikladno. Problem nastaje kada naši staratelji to ne mogu ili ne žele da učine. Tada nismo u stanju da vjerujemo da će sve biti u redu dok istražujemo svijet jer nam staratelji nisu pružili odgovarajući odraz, utjehu ili podršku”, kaže Darius Cikanavicius, prenosi b.92.
9. Poteškoće u društvenim situacijama
Socijalne vještine učimo posmatrajući interakcije drugih, prvenstveno naših staratelja. Odrastanje u stresnom okruženju može negativno uticati na socijalizaciju. Ako roditelji loše komuniciraju, dijete može usvojiti taj obrazac.
Ako je uz to podsticano da misli i osjećanja zadrži za sebe, u odraslom dobu može mu biti još teže da formira zdrave odnose. Stidljivo dijete koje se u školi drži po strani možda se bori sa socijalnim vještinama upravo zbog situacije kod kuće. Prekidanje te navike i učenje zdravih oblika druženja može biti veliki izazov.
10. Potreba za savršenstvom
U stresnom domu pohvale su rijetke. Da bi dobilo pozitivnu pažnju, dijete je možda moralo da postiže izvanredne uspjehe, na primjer da dobija odlične ocijene ili upiše prestižni fakultet. Zbog toga u odraslom dobu mogu postati perfekcionisti.
Iako težnja ka savršenstvu ima svoje prednosti, takav obrazac naučen u djetinjstvu može biti štetan za samopouzdanje. Takve osobe mogu imati osjećaj da nikada nisu dovoljno dobre i, čak i kada uspiju, rijetko su istinski ponosne na sebe. Često su pretjerano samokritične, što su vjerovatno naučile od svojih roditelja.
11. Stalna napetost
Stresni domovi nisu opuštajuća okruženja. Odrastanje u takvom domaćinstvu može onemogućiti opuštanje. Kao dijete, osoba je možda naučila da bude povučena i uzdržana jer je teško opustiti se kada se svijet oko vas čini nesigurnim. Ta napetost može se prenijeti iz djetinjstva u odraslo doba.
Osim toga, stresno okruženje može povećati rizik od zdravstvenih problema. “Istraživanja su pokazala da traumatična iskustva ne utiču samo na naše obrasce razmišljanja i ponašanja, već i na našu biologiju”, kaže Tomas O’Konro sa Univerzitetskog medicinskog centra u Rochesteru.
“Trauma pogađa naš sistem odgovora na stres i može se povezati s narušenim imunitetom i lošim kardiovaskularnim zdravljem.”
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.