Deset godina kasnije, nakon što su ostvarili „njemački san“, kupili nekretnine i izgradili stabilne karijere, sve je više onih koji se odlučuju na korak koji mnoge čudi povratak kući.
Među njima je i mlada majka Božena Lončar, koja je sa svojom porodicom prodala stan u tuđini kako bi sin prvačić školovanje započeo u domovini.
U razgovoru za Večernji.ba Božena otkriva kako danas u rodnom kraju, uz njemačku disciplinu, grade vlastite poduzetničke puteve i zašto mir koji su pronašli nema cijenu.
Koji su bili glavni razlozi za odlazak u Njemačku?
– Prvenstveno su to bila preniska primanja. Suprug je u to vrijeme radio u nesigurnim uvjetima, bez prijave i adekvatnog osiguranja, a tadašnja finansijska kriza činila je budućnost neizvjesnom. Ulazak Hrvatske u EU otvorio je vrata, pa je s hrvatskim dokumentima bilo lakše potražiti dostojanstven posao. Vladao je taj veliki val iseljeništva uzrokovan nemogućnošću da se od poštenog rada išta stvori – od novog automobila do vlastitog krova nad glavom. Pridružila sam mu se čim sam diplomirala; vodila me želja da budemo zajedno i gradimo život tamo gdje je to moguće.
Jeste li u Njemačku otišli s jasnom vizijom ili je to bila borba za normalnu svakodnevicu?
– Na početku nam je cilj bio skroman: naći normalan posao od osam sati dnevno uz plaću od koje se može dostojanstveno živjeti. Tek kad se to ostvarilo i kad smo dobili stalne ugovore, rodila se želja za rješavanjem stambenog pitanja. Kupili smo stan s jasnim planom da ga što prije otplatimo. Ipak, srce je ostalo ovdje; paralelno smo uređivali svoj kutak u porodičnoj kući u rodnom kraju, želeći imati nešto svoje za godišnje odmore.
Kupovina stana u Njemačkoj je golem korak. Je li plan bio ostati do penzije?
– Apsolutno, nismo mogli ni slutiti ovakav preokret. No, prijelomni trenutak bile su emocije i briga za budućnost djece. Najstariji sin je trebao poći u školu i vuklo nas je da obrazovanje započne u rodnom kraju. Uz to, dogodilo se „čudo“. Zbog rasta cijena nekretnina tokom pandemije, prodajom stana stvorili smo kapital za povratak. Često se našalimo da smo dobili na lutriji koju nismo ni igrali. To nam je otvorilo vrata o kojima ranije nismo mogli ni sanjati, pogotovo jer su troškovi života u Njemačkoj postali ekstremno visoki.
Šta vas je u njemačkoj svakodnevici najviše „gušilo“?
– Najviše je ispaštao suprug. Rad u tri smjene i vikendima nakon deset godina postao je neizdrživ. Meni je najviše nedostajala blizina roditelja i onaj mirni trenutak za kafu. U Njemačkoj, ako želiš predahnuti, nemaš kome ostaviti dijete ni nakratko. Finansijska sigurnost ne može nadoknaditi osjećaj društvene izolovanosti.
Nakon deset godina rada za druge, u rodnom kraju ste pokrenuli vlastiti obrt?
– Imali smo početni kapital od prodaje stana i htjeli smo stvoriti nešto svoje. Budući da suprug ima smisla za dizajn, odlučili smo se za personalizovane poklone – izradu ukrasnih natpisa, plakata, graviranje… Krenuli smo s ciljem da zaradimo za jednu pristojnu plaću, a danas naš pogon ima već četiri mašine. Njemačka nas je naučila disciplini i radnoj etici, a ovdje gradimo vlastitu budućnost.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.