Ova emisija nije bila tek klasični putopis. Bila je to hronika života, ljudskih sudbina i toplih, duhovitih, često zaboravljenih priča iz svih krajeva Bosne i Hercegovine.
Džanko je imao rijedak dar da „obične“ ljude učini junacima televizijske priče. Umjesto političkih tema i dnevnih senzacija, birao je male sredine, zabačena sela, planinske visoravni i gradske mahale, tražeći ono što je nazivao ljepotom u ljudima. Govorio je da svaka sredina krije barem jednu neobičnost koja zaslužuje da bude ispričana.
Njegov novinarski pristup bio je jednostavan, ali izuzetno zahtjevan: minimalna scenografija, maksimalna spontanost. Postojao je okvirni scenario, ali realizacija je zavisila od onoga na šta bi naišao na licu mjesta. Upravo ta otvorenost prema nepredvidivom davala je emisiji autentičnost. Nije glumio iznenađenje. On je zaista bio znatiželjan.
Značajniju pažnju javnosti Džanko je skrenuo kada je u jednoj od epizoda istraživao fenomen nakurnjaka, neobične rukotvorine karakteristične ponajviše za područje Bjelašnica, ali prisutne i na Kupresu i drugim planinskim krajevima. Radilo se o pletenom odjevnom predmetu koji su žene izrađivale kako bi zaštitile muževe i momke od surove planinske zime. Tema koja je za neke bila predmet šale, za druge stida, a za treće ponosa, u Džankinoj interpretaciji postala je antropološka priča o životu, prilagođavanju i domišljatosti ljudi u teškim klimatskim uslovima.
Na pitanje šta je nakurnjak, dobijao je različite odgovore: od negiranja njegovog postojanja do otvorenog, praktičnog pokazivanja. Najiskrenije su bile žene koje su bez zadrške govorile o onome što su plele. Džanko nikada nije ismijavao sagovornike. Humor je proizlazio iz situacije, a ne iz omalovažavanja. Upravo zato mu se vjerovalo.
U Malešićima kod Gračanice susreo je čovjeka koji je tvrdio da može pronaći vodu. Gdje on nogom pokaže, tu se bunar može kopati. Nakon emitovanja emisije, Džanku su, prema njegovim riječima, zvali iz jednog ministarstva tražeći kontakt sa tim čovjekom kako bi im on pomogao da u jednom mjestu pronađu vodu. To je bio dokaz koliko su njegove priče dopirale daleko od sela do institucija.
U Semizovcu, nadomak Sarajeva, istraživao je lokalnu legendu da je mjesto, odmah nakon New Yorka, 1890. godine dobilo električnu energiju. Jedan šeret uvjeravao ga je da je tu zanoćio Nikola Tesla i, oduševljen gostoprimstvom, „ostavio svjetlo“. Džanko je, uz osmijeh, razotkrio stvarnu priču. Struja je stigla zahvaljujući rudniku mangana i mini centrali na rijeci Ljubini, čiji su inžinjeri na lokalnoj rijeciLjubina napravili mini centralu uz čiju su pomoć osvjetljavali svoje radne prostore i ulice ovog mjesta. Tako je spajao mit i činjenicu, poštujući predanje, ali nudeći provjerenu informaciju.I tak u nedogled.
Svaka njegova emisija bila je priča za sebe. Mnogi se i danas sjećaju neobičnih situacija koje je bilježio.
Inače, Nisvet Džanko, rođen je 1963. godine u Foči. Završio je studij geografije na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu. Upravo je to znanje geografije utkano u njegov rad. Znao je kontekst prostora, reljefa, klimatskih uslova i historije mjesta o kojima govori.Njegove emisije bile su spoj nauke i narodne priče.
Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu bio je pripadnik Armije RBiH u Tuzli, a nakon rata nastavio je novinarsku karijeru u Sarajevu. Sarađivao je sa Jasminom Durakovićem na serijalu „Čekajući 2001“, apovremeno se pojavljivao i u filmskim ulogama. Ipak, „Pozitivna geografija“ ostala je njegov zaštitni znak.
Njegova crveno-crna karirana košulja postala je simbol emisije. Nije to bio modni detalj, već znak prepoznatljivosti i dosljednosti. Snimio je 284 epizode, putujući širom zemlje – od hercegovačkih krša do krajiških ravnica, od podrinjskih sela do planinskih visoravni.
Za doprinos novinarstvu 2011. godine proglašen je novinarom godine od strane Društva novinara BiH.
Umro je 30. maja 2012. godine u Univerzitetskom kliničkom centru Tuzla u 49. godini života, uslijed komplikacija nakon transplantacije jetre.
Džankin rad ostaje vrijedan dokument jednog vremena. U doba dominacije brzih vijesti i senzacionalizma, on je birao sporost, razgovor i osmijeh. Njegove emisije danas imaju i arhivsku vrijednost – zabilježile su lica, običaje i priče koje bi bez kamere možda zauvijek nestale. Bio je novinar koji je znao slušati. Nije prekidao sagovornike, nije se nametao. Bio je posrednik između malog čovjeka i šire javnosti. Zahvaljujući njemu, o mnogim sredinama i o njihovim neobičnostima čulo se daleko.
Četrnaest godina poslije, njegovo ime i dalje izaziva osmijeh i nostalgiju. A to je, možda, najveća potvrda da je njegov novinarski rad bio iskren, ljudski i trajno pozitivan.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.