Pokazao je koliko smo slabi u solidarnosti, koliko malo brinemo jedni o drugima i koliko nam, u suštini, nije stalo ni do mjesta, a ni grada u kojem živimo.
Ne čistimo ispred svojih ulaza. Ne čistimo stepenice. Ne očistimo ni metar trotoara, ali uredno znamo nabrojati ko je sve kriv. Svi, osim nas samih.
Svaka čast izuzecima, ima ih naravno, ali kolektivno mora se priznati – zakazali smo.
Naravno da su nadležni odgovorni! Danima se čekalo na reakciju, na plan, na smjernice, koje su u konačnici besmislene. Organizacija posla je nula!
Snijeg je, kao i svake zime, došao “neočekivano”. A u međuvremenu ljudi padaju, lome se, Hitna ima pune ruke posla, jedna žena je izgubila život! Pazite, žena je poginula, a kao da se ništa nije desilo.
Šta još treba da se desi da bismo shvatili da više nije bezazlena situacija!?
Snijeg će se istopiti. Ulice će se očistiti. I sve će, prividno, biti u redu. Ali ostat će gorak osjećaj da nikome nije bilo dovoljno stalo – ni institucijama, ni građanima. Da smo brže posezali za tastaturom nego za lopatom.
Cijene hrane i računa rastu iz dana u dan, život postaje skuplji i teži, a pobuna se uglavnom svodi na komentare na društvenim mrežama. Iz kuće. Iz toplog. Bez stvarne akcije.
Snijeg nam nije napravio problem. On ga je samo ogolio. I dok se ne promijenimo mi – ni vlast, ni građani – svaka naredna kriza dočekat će nas jednako nespremne, jednako ljute i jednako nemoćne!
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.