U Vogošći zima ne dolazi iz Sibira. Dolazi iz kancelarija. Iz ministarstava, vlada, upravnih odbora i partijskih dogovora. Dolazi potpisima, pečatima i izostankom odluka. Ako iko još ima dilemu zašto su radijatori hladni, odgovor je jednostavan: zato što je vlast to dozvolila.
Kad građani Vogošće, već navikli da zimu dočekuju uz jakne u dnevnim sobama, još jednom povjeruju nadležnima da je „ovaj put sve riješeno“, onda i ne treba čuditi što ih u sred zime dočeka hladan tuš. Ne onaj metaforički – nego pravi, radijatorski.
Umjesto topline, stiže saopćenje firme „BAGS Energotehnika“ da će od danas, 10. januara 2026. godine, grijanje ponovo biti reducirano jer se prelazi na famozni „topli režim“ rada. Razlog? Nedostatak mazuta. Ko bi rekao da mazut može nestati – u januaru. Nema tu iznenađenja. Mazut nije nestao preko noći. Nestala je odgovornost. A ona se u ovoj zemlji uvijek prva potroši.
Naravno, sve je to, kako kažu, zbog zaštite sistema. Jer sistem je svetinja. Građani su, očito, potrošna roba. Bitno je da cijevi ne promrznu – ljudi mogu. Njima se uvijek može reći da se malo strpe, da obuku još jedan džemper, da razumiju okolnosti, tržište, geopolitiku i „objektivne razloge“.
Za utjehu, u saopštenju stoji i standardna rečenica da BAGS, u saradnji s nadležnim ministarstvom i Vladom Kantona Sarajevo, „poduzima mjere“ da se prevaziđe problem. Koje mjere, kakve mjere i do kada – to ostaje poslovna tajna, valjda da se ne bi potrošile prije vremena, poput mazuta.
A sjećanja su kratka, ali ne baš toliko. Još pred početak ove grijne sezone slušali smo čvrsta uvjerenja da su sredstva obezbijeđena, da je sve spremno, da se „naučila lekcija“. Ispostavilo se da je to bila samo još jedna sezonska bajka, servirana kako bi se spriječio bunt Vogošćana dok je bilo toplo. Jer, pobuna se ne planira u bermudama – ona se čeka za minus.
Sistem funkcioniše savršeno. Savršeno protiv građana. Kad nema mazuta – niko nije kriv. Kad dođe zima – ona je „neočekivana“. Kad radijatori zahlade – problem je „naslijeđen“. Jedino što se nikada ne naslijedi jeste odgovornost.
Priče o novoj kotlovnici? Lijepe su to priče. Skoro pa bajke za laku noć. Samo što građani Vogošće ne žive u bajci nego u stvarnosti u kojoj se spava pod dva jorgana, a jutarnja kafa pije uz vidljiv dah.
Hoće li se ponovo paliti logorske vatre po vogošćanskim petljama? Hoće li se praviti performansi, snješkovi, transparenti i simbolične slike s političarima? Možda. Mada se čini da su performansi jedino grijanje koje sistem priznaje.
Izborna je godina. A izborna godina je vrijeme kada se briga za građane iznenada pali i gasi – poput vogošćanskog grijanja. Oni koji su nadležni za grijanje objašnjavaju zašto nisu krivi. Oni koji nisu nadležni objašnjavaju da su oni zaduženi za brigu o građanima. A građani? Građani su statistika, kulisa i povremeni dekor za političke obračune.
I tako se odgovornost prebacuje s jednih na druge, u savršenom krugu nebrige: „Brigo moja, pređi na drugoga“. Samo se briga, nekim čudom, nikada ne zadrži kod onih koji bi je trebali nositi.
A građani? Građani su posljednja stavka u lancu odgovornosti. Prvi koji osjete posljedice, a zadnji koji se pitaju. Njima ostaju hladni stanovi, računi bez toplote i poznata rečenica koja se svake zime iznova čuje po vogošćanskim zgradama: „Džaba smo glasali.“
I jesu. Jer u Vogošći se već odavno ne glasa za grijanje – nego za zaborav.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.