Donja Jablanica - između obećanja i zaborava

Pravi bilans se ne pravi u budžetskim tabelama, nego na mjestima gdje ljudi i dalje žive u privremenom smještaju, četrnaest mjeseci nakon što im je voda odnijela domove, živote i iluziju da će sistem reagovati brzo i pravedno.

Donja Jablanica danas je simbol onoga što se dešava kada tragedija prestane biti vijest. Dok se govori o politizaciji, zanemaruje se suština – ovdje se ne traže politički poeni, nego elementarna sigurnost i dostojanstvo.

Ljudi nisu raseljeni zato što žele, već zato što strah, trauma i neizvjesnost ne prestaju zajedno s povlačenjem vode. Mnogi su shvatili da povratak ne znači povratak kući, već povratak u stalni osjećaj ugroženosti.

Institucije se pozivaju na nadležnosti, procedure i planove, ali vrijeme prolazi brže od birokratije. Dok se realizuju projekti, mještani žive između kontejnera, tuđih stanova i neizvjesnih rješenja. Ono što posebno boli jeste osjećaj da su, osim doma, izgubili i glas – jer kada nestane medijske pažnje, nestane i hitnosti.

Posebno je porazna simbolika izostanka onih koji su trebali biti tu barem u tišini, na godišnjicu tragedije. Devetnaest izgubljenih života nije bilo dovoljno da se pokaže minimum ljudskog poštovanja. Ta prazna mjesta na komemoraciji govore više od bilo kojeg govora – o odsustvu odgovornosti, ali i empatije.

A iznad svega i dalje stoji prijetnja. Kamen iznad sela nije samo geološki problem, već metafora sistema koji visi nad ljudima, spreman da se ponovo sruši. Svaka nova kiša podsjeća da posao nije završen, da sigurnost nije osigurana i da se tragedija može ponoviti.

Donja Jablanica je danas ogledalo države kada reflektori prestanu svijetliti.

Obnova koja traje beskonačno, pomoć koja dolazi sporo i odgovornost koja se prebacuje s jednog nivoa na drugi ne mogu se nazvati brigom. Dok se milioni sabiraju, povjerenje se neumitno gubi.

I zato ključno pitanje ostaje otvoreno: koliko još vremena i patnje mora proći da bi se ljudski život prestao tretirati kao privremena stavka u budžetu?