Od 18. do 20. septembra, pod parolom „Kad se ljudi smiju Šabac najljepše zvuči“, ulice su ponovo, po 57 put zaredom, na „Čivijadi“ i 18. čivijaškom karnevalu, odzvanjale vedrinom, maskama, karnevalskim šarenilom i onim neobjašnjivim osjećajem da je humor jedini pravi način da se pregura balkanska svakodnevica.
Trodnevna manifestacija počela je druženjem sa učenicima šabačkih osnovnih škola, kroz takozvane čivijaške časove, na kojima se govorilo o ljudima koji su nekada sebe nazivali čivijašima, stanovnicima imaginarne, duhovite Čivijaške Republike. Ta šaljiva „država“ imala je sve: predsjednika, himnu, pasoš, monetu, pa čak i vlastiti časopis. Kroz decenije, manifestacija je dijelila sudbinu naroda: nekad je cvjetala, nekad bila zabranjivana zbog preoštrih satiričnih žaoka. Ove godine čivijaški izbori nisu održani, pa dosadašnji predsjednik Nebojša Milanović ostaje na toj neobičnoj funkciji i u narednom periodu.
Na konkurs za najbolju satiričnu priču, aforizam i karikaturu ove godine stiglo je više od pedeset autora iz regiona, sa oko dvije hiljade radova. Ono što je domaćim medijima promaklo jeste da je i ove godine bosanskohercegovački aforističar Ekrem Macić iz Konjica osvojio prvu nagradu za najbolji aforizam.
-To me ništa ne čudi, kaže Macić, u svom prepoznatljivom, poluironičnom maniru. Da sam nekoga ubio ili ukrao veliku lovu, bio bih na naslovnicama. Ovako, po onoj narodnoj „Ma pusti ga, on se samo šali“, prošao sam mimo medijske pažnje. Govori to bez gorčine, više sa blagom ironijom čovjeka koji je davno naučio da se slava ne mjeri brojem kamera nego preciznošću žaoke. Biti najbolji na Čivijadi, jednoj odnajdugovječnijih manifestacija satire na prostoru bivše Jugoslavije, za Macića je potvrda da i dalje gađa pravo u srce onoga što kao društvo uporno guramo pod tepih.
-Nagrada ma kakva bila jeste nešto što svakog autora pa i mene, izuzetno raduje, kaže Macić. To je znak da moje žaoke nisu tupe, da pogađaju upravo tamo gdje treba. Satiričari, uostalom, materijala imaju napretek. Ne moramo brinuti za budućnost.
I zaista, neke njegove čivijaške minijature već žive svoj život: „Falio mi je jedan papir pa sam otišao u Njemačku da vidim da nije tamo“, „Da sirotinja ovoliko ne jede, mogli bismo hraniti pola Evrope“, „Teško poslujem sa poštenima. Uvijek me prevare“, „Mi smo toliko mala zemlja da nam ni vlada nema gdjepasti“, „Imao sam svoje JA, a onda su mi ga oduzeli naši MI“, „Teško se nosimo sa kriminalom. Jedva ga zataškavamo“, „Žulja me mali prst. To mi je peta rata za cipele“, „Novi model struje na vjetrenjače: okreći se kako vjetar puše“, „Najbolje je prazno obećanje. Možeš ga napuniti do vrha“, „Za brak je potrebno dvoje. Za sreću još manje“, „Kad je trebalo da kažem završnu riječ, zaglavio mi se metak u cijevi“…, aforizmi koji gotovo refleksno mame osmijeh, ali i ostavljaju gorak talog prepoznavanja.
To su aforizmi koji čitaoca prvo nasmiju, pa ga onda tiho, gotovo neprimjetno, vrate u stvarnost iz koje je pokušao pobjeći. Ove godine, Macić je odnio još jednu nagradu, onu za najbolji aforizam na temu „Sreća“, na međunarodnom konkursu Kluba pisaca „Kosta Solev Racin“ iz Velesa. Njegova minijatura glasila je: „Položio sam pola ispita. Srećom, dao sam kaparu“. Udruga hrvatskih aforističara i humorista „Uh-Ah“ dala mu je Zahvalnicu „za promicanje humora i satire u svijetu“.
Više od dvije decenije Macić istrajava u pisanju aforizama. Kaže da je iščitao desetine knjiga ove minijaturne književne forme, koju odlikuju kratkoća, mudrost, igra riječi i univerzalnost. Što manje riječi, kako kaže, to je više istine.
-Ako u jednoj rečenici možeš da uhvatiš duh vremena, onda znaš da si pogodio, kaže Macić. Kao učesnik mnogih festivala satire u regionu upoznao sam vodeće aforističare. Oduvijek me zanimalo otkud u čovjeku potreba za buntom. Moj bunt polazi iz unutrašnje potrebe da budem bolji: bolji sin, brat, prijatelj, drug, pa onda muž, otac… čovjek. Da budem bolji komšija. Iz te potrebe nastajale su moje minijature. Sa što manje riječi, pokušavao sam reći što više o onome prema čemu upućujem svoje satirične bodlje. Koliko u tome uspijevam, govore priznanja koja stižu. Mnogi me ne shvataju ozbiljno. Misle da je sve to „u šali pa privari“. Ali u aforizmima ima toliko mudrosti da ona, čak i između redova, glasno govori o našojstvarnosti, našoj svakodnevnici, o nečemu što ne gubi na aktuelnosti uprkos vremenu.
Ekrem Macić rođen je 1966. godine u Grušči kod Konjica. Njegovi aforizmi prevedeni su na jedanaest jezika. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine i BAK-a, dobitnik Plakete sa zlatnim grbom općine Konjic, zastupljen u brojnim svjetskim antologijama i zbornicima. Iza sebe ima osamnaest knjiga, među kojima i antologiju „Panorama Bošnjačkog aforizma“. Teško je i nabrojati sve nagrade koje je osvojiona konkursima širom svijeta.
Neka od njegovih djela nastaju u trenu, čitaš ih jednu sekundu, a o njima razmišljaš cijeli dan. A to je, možda, najveća tajna umješnosti satiričara: Da te natjera da se nasmiješ, pa da se zamisliš… i da ti tek onda, sasvim tiho, postane jasno koga je zapravo pogodila žaoka.
Njegov humor nije samo igra riječi. To je ogledalo u koje se društvo nerado pogleda. A upravo u tome i jeste ljepota njegovog zanata: Tamo gdje se drugi snebivaju, on se samo nasmije.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.