Država koja ne štiti djevojčice

One su žrtve države koja im je okrenula leđa, sistema koji godinama štiti nasilnike, institucija koje postoje samo na papiru i društva koje radije brani zločince nego djecu.

To nisu izolovani slučajevi, to je sistemska bolest. To je država u kojoj se žrtve propituje, a zlostavljače razumije. Država u kojoj se umjesto reakcije traže izgovori, u kojoj svaki glas koji se usudi govoriti o nasilju biva ušutkan rečenicama: “Možda nije baš tako”, “sačekajmo presudu”, “što je tek sad progovorila”.

To je ista ona moralna trulež koja je hranila slučaj Nizame Hećimović, Amre Kahrimanović, Amele Čičkušić, Anđelke Markić i Telegram grupe pune snimaka žena i djevojaka, profesora koji zloupotrebljava moć, i policajca koji čuva zakon samo dok mu ne zatreba soba bez svjedoka. To je kultura koja silovanje ne vidi kao nasilje, nego kao grešku u ponašanju.

Naša država nije samo nijema pred nasiljem – ona ga aktivno održava. Sudije koje se smješkaju optuženima, tužioci koji odugovlače, mediji koji žrtve stavljaju pod navodnike, političari koji o tome šute jer im je neugodno – svi su dio iste mašinerije koja razara dostojanstvo žena i djevojčica.

Statistika ne laže, ali oni koji bi morali djelovati — ne čitaju. To nisu brojevi, to su životi, uništeni u zemlji koja se hvali evropskim vrijednostima, dok u stvarnosti ne može zaštititi dijete ni od vlastitih institucija.

Umjesto da se pitamo kako je moguće, pitamo zašto su ćutale. Umjesto da tražimo odgovornost, mi tražimo alibi za nasilnike. A to nije greška u razmišljanju — to je naučeno ponašanje u patrijarhatu koji je ušao u sve pore države, medija, škole, porodice. To je kultura u kojoj je sramota biti žrtva, a ne biti nasilnik.

Niko od nas više nema pravo reći da nije znao. Znamo svi. Samo biramo ne vidjeti. Jer kad bi zaista pogledali u lice toj stvarnosti, morali bismo priznati da živimo u zemlji koja ne štiti svoje najranjivije, nego ih predaje onima od kojih bi ih trebala braniti.

To nije društvo slučajnih pojedinaca — to je sistem koji ne funkcioniše, zakon koji ne štiti, i moral koji je odavno sahranjen. A dok se pravimo da nas se to ne tiče, nasilje raste, širi se, prelazi s jedne generacije na drugu.

I zato, prije nego što sljedeći put napišete “da sačekamo pravosnažnu presudu”, zapitajte se – koliko još djevojčica mora šutjeti, koliko još života mora stati da biste povjerovali da živimo u zemlji koja se raspada na tišini onih koje je izdala.