Pored magistralnog puta M-18 nema ni table “Dobrodošli u Svrake”, da bar prolaznici znaju gdje skrenuti u ovo mjesto koje, izgleda, nije ni na nebu, ni na zemlji. Mještani Svraka svakodnevno prolaze kroz jednu od najapsurdnijih saobraćajnih situacija u Bosni i Hercegovini.
Da bi ušli u svoje naselje, moraju, vjerovali ili ne, proći kroz benzinsku pumpu “Energopetrola” u Semizovcu. Ne obilaznicom, ne privremenim putem, već po sred benzinske pumpe.
I tako godinama.A bilo je nade.Bilo je i planova.
Jedan od njih koji je obećavao rješenje ovog problema bila je izgradnja “Privrednezone Semizovac” koju je Općins Vogošća planirala gradit na loklitetu Kasarne “Enver Šehović”u Semizovcu Regulacioni plan “Privredna zona Semizovac” predviđao je sve: četverotračnu cestu, dvije kružne raskrsnice, savremen ulaz u naselje, pristup školama, biznisima, i nova radna mjesta.
Općina Vogošća je uložila miliona i dvjeto konvertibilnih maraka u održavanje kasarne i pripremu za izgradnju ove stambeno-poslovne zone. Planirano je čak 24 miliona KM investicija i otvaranje 500 radnih mjesta.
Sve je bilo na stolu.I onda – hladan tuš.
Vlada Federacije BiH, kao neperspektivnu vojnu imovinu, dodjeljuje prostorkasarne „Enver Šehović“, ključnog dijela plana, Specijalnoj jedinici MUP-a FBiH (!!??)
Time plan izgradnje privredne zone postaje ništa drugo do prazan papir.
Time tonu i godine nadanja mještana Svraka da će ulaz u njihovo naselje konačno biti riješen. Pristup kroz benzinsku pumpu, sa opasnošću za sve učesnike u saobraćaju i dalje ostaje realnost.
Na inicijativu vijećnika Bege Selimovića da se pitanje ponovo stavi na dnevni red, stigao je hladan birokratski odgovor: Rješavanje ovog pitanja nije planirano u Budžetu Općine Vogošćaza 2025. godinu. Nije u Programu rješavanja prioritetnih pitanja iz oblasti infrastrukture.
Nema riješenih imovinsko-pravnih odnosa.
Nema sredstava.
Nema novog projekta.Drugim riječima – nema ničega.I tako već 50 godina.
Sjetimo se. Ovo nije prvi put. Još 1970-ih, izgradnja autoputa kroz naselje Svrake probudila je nadu da će se izgraditi pristupna saobraćajnica. Umjesto toga, dobili su ograđenu auto cestu koja je naselje podijelila na dva dijela i onemogućila normalnu komunikaciju mještana jednih sa drugima. Prolazi ispod auto puta često je bivao pod vodom.
Danas, pola stoljeća kasnije, umjesto puta – opet zid. Ovaj put administrativni.I dok se svake godine otvaraju novi objekti, gade tuneli, mostovi… Svrake ostajuu zapećku. Bez ulaza, bez perspektive. Bez obzira što poreze plaćaju, što škole pohađaju,što rade i žive kao i svi drugi. Ovo nije samo lokalni problem.
Ovo je ogledalo načina na koji funkcionišemo: Gdje dobra volja lokalne zajednice ne znači ništa kad se na nju spusti ruka entitetske ili državne vlasti. Gdje planovi vrijede dok ne dođe neki “važniji interes” ili predizborna aktivnost. Gdje građanin, kao i mještanin Svraka – mora da prođe kroz benzinsku pumpu da bi stigao kući. Dokle će žitelji Svraka da budu kolateralna šteta loših odluka, birokratske ravnodušnosti i političke kratkovidnosti. Ovdje, u ovom komadu zemlje koji niko ne vidi, ljudi žive. I to – već jako dugo.
I da, to je život.
Ali ne bi trebao biti ovakav. U zemlji u kojoj su ulazi i izlazi često zatvoreni ne planom, nego politikom, Svrake i dalje ostaju “Ni na nebu ni na zemlji”.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.