Neko ima sina koji je „zapao“, neko brata, neko komšiju. A svi bi, nekako, najradije da to bude tuđe, da ne kuca na njihova vrata. Broj onih kojima je potrebna stručna pomoć raste iz godine u godinu.
Ljekari upozoravaju da bez kontrolisanog liječenja i nadzora nemamo šanse zaustaviti spiralu koja uništava i pojedinca i porodicu. Ali, kada se postavi pitanje – gdje otvoriti metadonski centar – nastaje drama.
Predložite jednu lokaciju – narod kaže: „Ne ovdje!“ Predložite drugu – opet isto.
Politika, kažu upućeni, u svemu tome vidi samo priliku. Oni koji su već u kampanji pojave se među okupljenima, tapšu po ramenu i govore ono što narod želi čuti: „S vama smo, ne damo centar ovdje.“
I tako se vrtimo u krug. Svi znamo da nam je centar potreban, ali niko ga neće „u svom dvorištu“.
Subotnje prijepodne u jednom sarajevskom naselju. Na improvizovanoj tribini ispred mjesne zajednice okupili se mještani. Glasovi se prepliću, nervoza raste. Jedni drže transparente s porukama: „Nećemo centar u našem dvorištu!“ Drugi šute, slušaju, ne znaju ni sami gdje da stanu.
-Neka ga prave, ali negdje drugo, govori stariji čovjek, vidno uzrujan. Imam unučiće, neću da gledaju narkomane svaki dan pred zgradom.
A nekoliko koraka dalje, mlada majka, kojoj sin već godinama ide na terapiju, ne krije suze:
-Ljudi, ja ne tražim ništa za sebe. Tražim šansu za moje dijete. Ako ovdje nema centra, gdje da ga vodim? Da ga pustim na ulicu? Moj sin je krenuo s društvom, pa tablete, pa igla… Sve sam pokušala. Kad mi doktor kaže da mu metadon može pomoći, ja sam spremna i život da dam. Ali kad čujem kako ljudi viču da centar ne treba biti blizu njih, pitam se – zar je moje dijete manje vrijedno od njihove tišine?
Niko ne pita: šta ako jednog dana baš ispod mog prozora moj komšija počne dilati?
Šta ako sutra ispred mog ulaza osvane bačena igla? Hoćemo li tada reći da nam centar ne treba?
Ljudi koji se bore s ovisnošću neće nestali ako mi kažemo „ne“ metadonskom centru.
Oni će ostati tu – na ulici, među nama, u našim naseljima. I dok ih guramo od sebe, guramo i problem, ali samo do prvog praga.
Možda je vrijeme da se zapitamo: želimo li društvo koje se suočava s problemom ili ono koje okreće glavu i čeka da ga problem sustigne?
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.