Istina, mediji od miša, umjesto slona, napravili su međeda Milorada Dodika koji svojim brundanjem plaši sve oko sebe.
Da ima sloge u medijakom esnafu na snazi bi bio BOJKOT i o onom šta međed radi ili sanja, nebi se izvještavalo te bi tako i medo otišo u zaborav, otišo na smetljište istorije gdje i jeste mjesto onima koji ni sami neznaju šta mogu i hoće.
Ono pred čime institucije Bosne i Hercegovine nemaju jasan i adekvatan odgovor jasno oslikava paradoks Dodikove politike: s jedne strane osporava državu Bosnu i Hercegovinu i njen pravni sistem, a s druge strane upravo od te države i njenog budžeta crpi sredstva za održavanje vlastite moći i projekata kojima prijeti njenom opstanku.
Njegova retorika o “ugroženosti Srba” je politička manipulacija – pokušaj da se lični interesi i vlastita, krivična, odgovornost prikažu kao nacionalno pitanje. Time se stvara atmosfera kolektivne žrtve u kojoj se svaki Dodikov lični problem, lažima, prezentira kao problem cijelog naroda.
On se u posljednje dvije decenije profilisao kao najkontroverznija politička figura u Bosni i Hercegovini. Njegova politička retorika i potezi nose višeslojni paradoks: on negira legitimitet države u čijem je vrhu, a istovremeno od nje crpi institucionalnu moć i budžetska sredstva. Taj paradoks najbolje oslikava njegov politički modus operandi – destabilizacija kroz prijetnje otcjepljenjem i istovremeno korištenje centralnihinstitucija Bosne i Hercegovine kao poluge za ličnu i partijsku korist.
Dodik gradi narativ na stalnoj tezi o “ugroženosti Srba” unutar naše zemlje. Taj narativ ima dva cilja:
Prvi, zamjena teza – svaki njegov pravni, politički ili finansijski problem predstavlja se kao napad na srpski narod. Time se individualna krivica pokušava prenijeti na kolektivnu odgovornost, a narod staviti u položaj zaštitnika vođe.
Drugi, mobilizacija emocija – pozivanje na ugroženost stvara osjećaj straha i potrebe za okupljanjem oko sebe kao “spasioca”, što je mehanizam poznat iz autoritarnih režima širom Svijeta.
Upravo na toj matrici se oslanjaju i drugi populistički lideri:
Viktor Orbán u Mađarskoj gradi legitimitet na priči o odbrani od “Brisela i migranata”, Aleksandar Vučić stalno evocira prijetnje spolja i unutrašnjih izdajnika, dok Vladimir Putin koristi narativ o “ugroženosti Rusije od Zapada” kako bi opravdao agresivne poteze u inostranstvu.
Dodik se dakle uklapa u širu školu savremenog populizma, ali s lokalnim specifičnostima. On često ističe povezanost s Moskvom, Beogradom i Budimpeštom. Međutim, realna snaga tih veza je upitna. Ona je više retorička i simbolična nego strateška i odlučujuća.
Putin koristi Dodika kao regionalni instrument za potkopavanje Zapadnog Balkana i evropskih integracija. No, Rusija je zbog rata u Ukrajini pod ogromnim pritiskom i teško da će ulagati značajnije resurse u spas jednog političara “na brdovitom Balkanu”.
Vučić balansira između Zapada i Istoka. Dodik mu je koristan kao pregovaračka karta, ali Beograd ne želi da sam sebe dovede u direktan sukob s EU i SAD zbog avanturizma u Banjaluci.
Orbán u Dodiku vidi saveznika protiv evropskih sankcija i za širenje svoje liberalne mreže, ali Mađarska sama nema težinu da održi Dodika ako se međunarodni pritisak pojača.
Dodikovi “saveznici” Putin, Orbán i Vučić imaju vlastite unutrašnje krize i međunarodne pritiske. Dodik im može biti koristan kao politički satelit ili glas u regionu, ali teško da će iko od njih ozbiljno žrtvovati vlastite interese zbog njegovih problema. Na kraju, on ostaje sam pred domaćim pravosuđem i odgovornošću za svoje postupke.
Ključno pitanje je pozicija građana Republike Srpske.
Ako narod prihvati narativ “slijepog vođe”, onda rizikuje da postane taoc njegovih ličnih interesa i kriminalnih afera i tako pristati da budu žrtve tuđe korupcije i avanturizma.To bi značilo političko i ekonomsko samopovređivanje, svojevrsni kolektivni skok u provaliju jer Dodikova politika otcjepljenja i izolacije nema realne šanse da donese prosperitet. Naprotiv, dovela bi do međunarodnih sankcija,ekonomske krize i unutrašnje nestabilnosti.
S druge strane, distanciranje od Dodika i njegovo tretiranje kao političara koji mora sam odgovarati za svoje postupke otvorilo bi prostor za normalizaciju političkog života i razdvajanje ličnih interesa od kolektivnih. Time bi se poslala poruka da narod nije dužan da ispašta zbog nečije korupcije ili kriminala, te da narod ne mora odgovarati za kriminal pojedinca, ma koliko se on predstavljao kao “zaštitnik nacije”.
Šta širi kontekst Dodikovih frustacija nosi našoj zemljiu i Balkanu?
Bosna i Hercegovina je često poligon na kojem se testiraju odnosi velikih sila, ali i ogledalo balkanskih političkih modela. Dodikov primjer pokazuje kako se nacionalizam i separatizam koriste kao štit protiv pravne države. Ipak, međunarodni okvir je danas drugačiji nego devedesetih godina: Bosna i Hercegovin je pod jačim nadzorom EU i SAD, a geopolitičke okolnosti, posebno rat u Ukrajini, smanjuju prostor za separatističke eksperimente.
U tom smislu, Dodikova sudbina mogla bi poslužiti kao presedan za cijeli region. Hoće li pravna država i međunarodna zajednica pokazati da je moguće adekvatno sankcionisati lidera koji koristi nacionalizam kao zaklon, ili će ponovo prevagnuti logika političke trgovine i “stabilokratije”?
Dodik nije problem samo kao pojedinac, već kao simbol šire političke prakse na Balkanu vezane za skrivanja iza naroda, zloupotrebe nacionalnih emocija i osporavanja institucija. Njegova moć zavisi od toga da li će građani pristati da budu saučesnici u toj igri, ili će se od njega ograditi i pokazati da narod i vođa nisu isto.
Milorad Dodik je jedini političar u Evropi koji svakog dana negira državu kojom, paradoksalno, upravlja. On ne priznaje Bosnu i Hercegovinu, a upravo od nje prima budžetska sredstva kojima hrani vlastite projekte i iluzije o otcjepljenju.
To je najveća ironija naše politike: Vođa koji gradi karijeru rušeći kuću u kojoj sjedi za stolom.
Dodikova omiljena mantra je “ugroženost Srba”. Ali iza te mantrice ne stoji briga za narod, već strah od vlastite krivične odgovornosti. On svoje sudske procese pokušava prikazati kao napad na cijeli narod. Umjesto da odgovara sam, želi da svi Srbi budu njegovi taoci. To je stara metoda balkanskih populista: Kada vođa tone, povuče i narod u provaliju.
Njegovi “saveznici” Putin, Orbán i Vučić često se spominju kao spasitelji. No, svaki od njih ima dovoljno vlastitih muka. Putin jedva drži front u Ukrajini, Orbán balansira s Briselom da ne izgubi evropske milijarde, a Vučić pokušava sjediti na dvije stolice, i kod Zapada i kod Istoka i muku muči sa studentima koji traže njegovu odgovornost. Dodik im dođe kao zgodan piun u regionu, ali teško da će iko od njihozbiljno rizikovati vlastitu stražnjicu zbog njegovih avantura. Putin, Orbán i Vučić saveznici su na papiru. U stvarnosti Dodik je sam.
A šta ostaje narodu Republike Srpske?
Ako povjeruje Dodiku i krene za njim, slijepo i bez pitanja, zapravo skače u provaliju. Ekonomija bi potonula, međunarodne sankcije bi bile neumoljive, a izolacija bi postala svakodnevica. Sve to samo da bi jedan čovjek izbjegao suočavanje sa zakonom.
Vođa računa na to da će narod slijepo poći za njim, čak i kad je očigledno da je put kojim vodi put bez povratka. Pitanje je, međutim, koliko građana još vjeruje da vođa vrijedi njihove žrtve. Hoće li stati iza njega ili mu okrenuti leđa i ostaviti ga da sam odgovara za svoje poteze.
Pravosudni procesi protiv Dodika jasno pokazuju da se politički lideri ne mogu vječno skrivati iza funkcija i nacionalne retorike. Pitanje više nije da li će se on suočiti sa zakonom već kako će reagovati narod koji je godinama slušao njegove priče o otcjepljenju i ugroženosti.
Narod ima moć da mu, raznim “referendumima” fiktivno “produži” mandat “političkog mučenika”, ali isto tako ima moć da mu okrene leđa i pokaže da vrijeme lične nedodirljivosti prolazi. Ako izaberu prvo, rizikuju da Republika Srpska uđe u spiralu sukoba i izolacije. Ako izaberu drugo, šalju poruku da se odgovornost ne može vječno izbjegavati.
Dodik je pred zakonom. Ali narod je pred mnogo važnijim izborom – da li će i dalje živjeti u njegovoj sjeni ili će potražiti vlastitu svjetlost.
Bosna i Hercegovina je preživjela mnogo ozbiljnije izazove od Dodikovih igara. I preživjeće i njega, pitanje je samo hoće li građani Republike Srpske izabrati da budu žrtve njegovih ludorija ili će reći dosta i okrenuti se normalnijoj budućnosti.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.