IT

Priča o IBM-u: Kako je tehnološki div opstao učeći iz vlastitih grešaka

Rijetke su kompanije koje se mogu pohvaliti s više od stoljeća postojanja, a još su rjeđe one koje su cijelo to vrijeme ostale na vrhu tehnološke piramide. International Business Machines Corporation (IBM) jedna je od takvih.

FOTO: UNSPLASH
FOTO: UNSPLASH
ilustracija

No, put ovog diva, osnovanog inače 1911. godine, nije bio posut samo uspjesima.

Njegova historija je zapravo kronika nekoliko gotovo fatalnih kriza i spektakularnih povrataka, a svaki od njih nudi neprocjenjive lekcije o preživljavanju i transformaciji u svijetu koji se neprestano mijenja.

Priča počinje prilično problematično. IBM je rođen kao Computing-Tabulating-Recording Company (CTR), spajanjem nekoliko tvrtki koje u to vrijeme nisu imale previše poslovnog smisla. Inicijator spajanja, Charles Ranlett Flint, bio je poznat po stvaranju monopola i financijskim shemama, a ne po vizionarskom vođenju. Novonastala tvrtka bila je prezadužena, precijenjena, bez sinergije među odjelima i s upravom koju su zanimali isključivo kratkoročni profiti. No, sve se promijenilo 1914. godine dolaskom Thomasa J. Watsona Sr., čovjeka koji se smatra istinskim osnivačem IBM-a kakvog poznajemo. Watson je prepoznao temeljni problem: nedostatak vizije i kulture.

Uveo je legendarni moto “THINK”, izgradio moćnu prodajnu silu, potaknuo inovacije i stvorio kulturu lojalnosti i fokusa na klijenta. Transformirao je financijsku malverzaciju u respektabilnu i zdravu organizaciju koja će dominirati industrijom desetljećima.

Unatoč desetljećima dominacije, do ranih 1990-ih IBM se našao na rubu propasti. Tvrtka koja je praktički izumila poslovno računalstvo i pomogla čovjeku da sleti na Mjesec, postala je tromi dinosaur. Propustili su ključne tehnološke tranzicije, poput eksplozije osobnih računala i klijent-server arhitekture. Njihov model “mini-IBM-ova” u svakoj državi, s dupliciranim funkcijama i ogromnim troškovima, postao je neodrživ. Klijenti su ih masovno napuštali, a 1993. godine tvrtka je zabilježila tada najveći korporativni gubitak u američkoj povijesti, osam milijardi dolara.

Spas je stigao u liku Loua Gerstnera, prvog izvršnog direktora dovedenog izvan tvrtke. Gerstner je donio bolnu, ali nužnu revoluciju. Njegova prva i ključna odluka bila je radikalna promjena strategije: IBM se mora prestati fokusirati na hardver i transformirati u kompaniju usmjerenu na softver i usluge. Shvatio je da budućnost nije u prodaji kutija, već u pružanju cjelovitih rješenja. Proveo je masovna restrukturiranja, ukinuo interne silose i uveo globalno integrirani model poslovanja. Iako su otpuštanja bila bolna, Gerstner je uspio stabilizirati financije i, što je još važnije, usaditi novu svrhu u tvrtku, ujedinivši je iza zajedničkog cilja – povratka na vrh.

No, lekcije se ponekad moraju učiti iznova. U 2000-ima, pod novim vodstvom, IBM je ponovno zalutao. Strategiju su zamijenili financijski ciljevi. “Roadmap 2010” i “Roadmap 2015” bili su planovi fokusirani isključivo na postizanje određenog iznosa zarade po dionici (EPS). Odluke su se donosile kako bi se zadovoljio Wall Street, a ne klijenti. Masovne kupnje vlastitih dionica i agresivno rezanje troškova, često na uštrb inovacija i morala zaposlenika, doveli su do stagnacije prihoda i gubitka vjere unutar i izvan tvrtke.

Kada je taj model konačno propao, IBM je morao osmisliti novu, istinsku strategiju. Rođeno je “pet imperativa”: analitika, kibernetička sigurnost, računalstvo u oblaku, društvene mreže i mobilne tehnologije. Tvrtka je kroz akvizicije, poput kupnje SoftLayera za dvije milijarde dolara, i internu reorganizaciju, ponovno usmjerila resurse prema stvarnom rastu. Danas se ta strategija razvila u fokus na dva ključna stupa: hibridni oblak i umjetnu inteligenciju. IBM se ponovno pozicionira kao partner tvrtkama u njihovoj digitalnoj transformaciji, nudeći rješenja za upravljanje složenim IT okruženjima i izvlačenje vrijednosti iz podataka.

Na kraju, IBM-ova duga povijest uči nas da nijedna tvrtka nije prevelika da bi propala, ali i da je preokret moguć uz ispravno vodstvo. Njihova sposobnost preživljavanja ne leži u jednom proizvodu ili tehnologiji, već u “odlučnoj prilagodljivosti” – sposobnosti da se prepozna promjena, dijagnosticira vlastita slabost i provede bolna, ali nužna transformacija. U svijetu gdje je promjena jedina konstanta, lekcija koju Forbes i IBM stalno ponavljaju jest da uspjeh ne dolazi iz preživljavanja, već iz vodstva koje se ne boji iznova stvoriti vlastitu budućnost, piše Bug.hr.