Diskriminacija osoba da invaliditetom, nebriga o ovim i drugim marginaliziranim grupama ljudi u BiH, često i nehumano ponašanje prema istima, na žalost, već odavno je nešto sasvim normalno u našem društvu.
Društvu u kojem su prava običnog čovjeka, bio on zdrav ili bolestan, svedena na minimum, društvu u kojem po uzoru na inače „moralni“ Zapad svaki dan niču nekakve proevropske moderne organizacije koje rade na zaštiti pasa i mačaka i drugih kućnih ljubimaca koji će, kako je vrijeme krenulo, imati veća prava nego ljudi. Samo je razlika u tome što je Zapad davno riješio prava marginaliziranih grupa ljudi… pa tek onda prešao na životinje.
Zato je čovjek, koliko god on bio bolestan i sam, u ovoj bespravnoj zemlji prepušten sam sebi i, ako nema nekoga da mu pomogne, onda nastaju pravi životni problemi. Problemi kakvih zdrav čovjek ne izbliza ne može biti svjestan.
No, pređimo na temu koja upravo govori o gore pomenutim problemima.
Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH održalo je sastanak povodom izrade godišnjeg izvještaja o stanju ljudskih prava u BiH. Jedna od ključnih tema bila je (ne)primjena Zakona o zabrani diskriminacije.
Na sastanku je prisustvovao i Adnan Dervišević ispred Unije osoba i organizacije osoba sa invaliditetom BiH – “Zajedno u BiH”, koji je skrenuo pažnju na nekoliko vrlo bitnih stvari.
„Poražavajuća je činjenica da nijedna osoba s invaliditetom nije do sada pokrenula sudski postupak po ovom osnovu. Naglasio sam da se mnoge osobe s invaliditetom nalaze na rubu siromaštva, što predstavlja jedan od glavnih razloga zašto ne koriste zakonske mehanizme zaštite. Iz tog razloga sam uputio konkretne preporuke, i to: 1. edukacije državnih službenika, pravnika, tužitelja, advokata o Zakonu o zabrani diskriminacije i UN Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom i 2. pokretanje inicijative za besplatnu pravnu pomoć za marginalizirane skupine, kako bi pravo bilo dostupno svima“, objavio je odmah nakon sastanka na društvenim mrežama Dervišević svoja zapažanja, uz napomenu da se „borba za ravnopravnost i dostojanstvo osoba s invaliditetom nastavlja – ne zbog statistike, već zbog života svakog čovjeka!“.
Zapošljavanje i samostalan život
Kontaktirali smo Derviševića povodom održanog sastanka i njegovog prisustva na istom, a imao je Adnan šta da poruči vlastima i svima koji se neodgovorno ponašaju prema ovoj ugroženoj grupi ljudi.
– Prvo treba uzeti u obzir da smo mi, osobe sa invaliditetom, od svih margializiranih slojeva društva u najtežem položaju i najviše diskriminirani. Trpimo višestruke diskriminacije, od stvari koje su nam otežane na dnevnom nivou u osnovnim životnim procesima, pa do zapošljavanja i sličnog. Otežan je i pristup ortopedskim pomagalima, kaže za početak naš sagovornik, te je upotrijebio jedan od primjera gdje se najbolje može ilustrovati u kakvim problemima mogu biti osobe sa invaliditetom.
– Evo za primjer, ako je u pitanju ženska osoba sa invaliditetom i želi ostati u drugom stanju, to je odmah za nju velika procedura. Jer tu se radi o specifičnom vođenju trudnoće i samog poroda i automatski je tu potrebna i neka dodatna podrška. To možemo nazvati indirektnom diskriminacijom, dok je direktna ona koja se odnosi na nemogućnost samostalnog života za osobe koje su dovoljno sposobne da to mogu ostvariti, nemogućnost zapošljavanja i slično. Tu je i mobing koji poslodavci mogu da vrše prema zaposlenim osobama sa invaliditetom i koji se zaista i dešava, kaže Dervišević.
Jedna informacija možda najbolje opisuje situaciju kada je ovaj Zakon u pitanju.
– Ono što je važno napomenuti i što je apsurd jeste da je taj Zakon o zabrani disiriminacije usvojen 2009. godine. Znači, prije 16 godina! Toliko je prošlo i u tom periodu niko pokrenuo niti jedan sudski postupak, pa makar on bio i u korist države!? Znači zakon koji treba da zaštiti osobe sa invaliditetom postoji, ali on nije zaživio u VSTV-u, kod tužitelja i sudija. Zato sam ja na sastanku predložio niz konkretnih mjera kako bi unaprijedili postojeće stanje. Nijednu presudu nemamo do sad, a opet kažem Zakon je tu.
Najvažnije je, ističe Adnan, ljude upoznati sa situacijom odnosno edukovati ih.
– Potrebna je obavezna edukacija za sve državne službenike, od advokata, tužitelja, sudija, pa do najobičnijeg službenika u lokalnoj zajednici. Također mora se pristupiiti edukaciji i posebno UN konvenciji o pravima osoba sa invaliditetom. Niko o tome ne vodi računa. Ni na državnom ni na lokalnom nivou. Predložio sam i besplatnu pravnu pomoć za marginalizirane grupe ljudi s naglaskom na osobe sa invaliditetom.
Imaš nekretninu, nemaš prava…
I sam je doživio kako kaže, “apsurd svih apsurda”.
– Mi imamo neke vrste pomoći na kantonalnim nivoima, međutim mi koji smo nekad nešto trebali najbolje znamo kako to ide… Evo vam odličan primjer, kada smo jednom otišli da zatražimo pravnu pomoć, nama su rekli „pa vi imate nekretninu, porodičnu kuću na sebi, ne spadate u kategoriju da je vama potrebna besplatna pravna pomoć?!“, što je apsolutni apsurd nad apsurdima! Eto dokle se ide. Na kantonalnom nivou ispada da na besplatnu pravnu pomoć imaš u slučaju da nemaš ne sebi neku nekretninu. Zbog toga, čim prođu godišnji i svi budu na svojim radnim mjestima, pokrenut ćemo sva sredstva da izborimo besplatnu pravnu pomoć. Ne treba zaboraviti da sve osobe sa invaliditetom ili su na rubu siromaštva ili su siromašne. To je zaista jedna velika teškoća, priča nam Dervišević.
Potom je naveo još neke primjere kroz koje se može osjetiti diskriminacija osoba sa invaliditetom iako to možda nekome ne djeluje toliko krupno, ali za osobu koja nije pokretna ta sitnica može značiti mnogo.
– Kada na primjer odete da izvadite neki papir, bilo to opština ili banka i slično, ne mora onaj službenik odmah na ulazu biti toliko upoznat sa našim pravima i UN konvencijom, alli mora poznavati neke osnovne stvari poput toga da bude svjestan da osobe sa invaliditetom uvijek trebaju imati prednost i da nije lako sjediti dugo u kolicima i čekati u redu dugo. U bankarskom sektoru primjera radi treba obratiti pažnju na šaltere koji su obično previsoki za nas koji želimo da nešto izvadimo, potpišemo, obavimo nešto. Isto važi i za prodavnice. Ja lično u svojoj banci nemam taj problem jer su ljudi jako susretljivi, ali šire gledajući nije tako, zaključio je Dervišević.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.