Istina, na kraju njihovog pisma ne stoji ko je autor istog ali postavljanjem njegove slike aludiraju da je potpisnik Abdulah Skaka.
Njihovo pismo prenosimo u cijelosti.
NEKA SE ZOVE ,”PISMO (OD) ABDULAHA”
“Pismo onima koji su odustali od mene prije nego što je bitka počela. Pismo onima koji su pobjedili prije kraja.
Dvadeset i pet mjeseci. Toliko traje vaša šutnja. Toliko traje vaše “nema me”, vaše “nije moje”, vaše “ne bih da se miješam”.
Dvadeset i pet mjeseci gledanja s distance. A nekad ste govorili “mi smo jedno”, “zajedno smo u svemu”, “moramo se okupiti i biti jedno”. Ostali ste, ali sami sa sobom.
Dvadeset i pet mjeseci šutnje onima kojima sam bio ključ. Pristup. Zaštita. Rješenje. Vi, kojima je moje ime otvaralo vrata, donosilo pozicije, čuvalo karijere. Vi, koji ste na mojim leđima nosili vlastite ambicije – danas me ne znate.
Dvadeset i pet mjeseci šutnje ali ne pišem vam da vas podsjetim. Vi se sjećate svega. I znate tačno kada i zašto ste pobjegli. Niste vi neutralni.
Vi ste svjesno kalkulisali. Igrali sigurnu igru. I mislite da će vas to spasiti? Neće.
Jer istorija pamti. I karma bira kad udara.
A ja sam danas ovdje, ne jer ste me podržali, nego jer ste me ostavili. Jer da ste ostali, možda bih se i oslonio na lažove i prevarante. Možda bih još vjerovao. Možda.
Zato vam ne opraštam. Nisam zlopamtilo ali sam pamtilo, ne zaboravljam. Svako vaše “nisam mogao” je zapravo značilo “nisam htio”.
Nisu me slomili.A vi, niste vrijedni da stojite sa mnom kad se vratim.
Zato ne glumite sutra da ste vjerovali. Ne glumite da ste bili tu. Neće vam proći. Ovo nije kafanska priča. Ovo je politika. Život. Istina. Pravda i pobjeda. Ovo je priča o surovosti ali i o hrabrosti.
I ne, nećete se izvući šutnjom. Jer kada istina izađe znaće se ko je bio čovjek, a ko je bio broj u telefonu koji nikad nije zazvonio.
Dvadeset i pet mjeseci bila je vaša šansa da se postavite. Niste. Danas, sutra, uskoro kad se karta mijenja nećete sjediti za ovim stolom.
Jer ste izabrali strah. I kukavičluk. I ono najjadnije, komfor.
A ja sam izabrao da preživim. I da pobijedim.
I zato danas, dok vi šapćete, ja pišem. Dok vi tražite kome pripadate, ja stvaram gdje pripadam. Dok vi klimoglavite, ja gradim novo. Bez vas.
I najvažnije, ne treba vas više niko.
Jer ste se potrošili tamo gdje ste bili samo prolaznici. A od mene ste otišli, zauvijek.
Ali ovo pišem i zbog drugog, važnijeg i snažnijeg djela moga života. Zbog onih odvažnih.
Ovo pišem da se zahvalim onima koji su tu svih dvadeset i pet mjeseci. Hvala vam što niste nestali kad je postalo teško.
Hvala Vam za sve dana provedene samnom u kućnom pritvoru i hvala vam za svaki poziv, poruku, cin i gestu. Za svaku: “Šta god treba, tu sam”.
Naše vrijeme dolazi, stiže. Tu je.
Hvala što ste ostali postojani, što ste birali ponos umjesto koristi, borbu umjesto tišine. A mi ćemo na kraju pobijediti – jer nije kraj dok mi ne pobjedimo.“