Dejtonski sporazum, od vrlo lijepe zemlje, stvorio je Frankeštajna, zemlju s tronacionalnim ustrojstvom koju vodi troglavo Predsjedništvo, tijelo koje se rijetko, o bilo čemu može dogovoriti ili zauzeti neki jedinstve stav koji bi našu zemlju, iz uzburkanog mora, odveo u tihe vode Evropske unije kojima je lakše ploviti do boljeg života.
Lideri vladajućih stranaka busaju se u prsa, sa podrškom vlastitog naroda, a oni s tim istim narodom teško da mogu Bosnu i Hercegovinu, uistinu, povesti putem prosperiteta.
Razne stranačke koalicije funkcionišu samo u trenutcima dok se raspoređuju fotelje vlasti.
Nema sloge ni oko čega što ovu zemlju može izvesti iz krize i što može one koji su ih svojim glasovima ustoličili na vlasti usrećiti.
-Nisam baš ljubitelj Bosne i Hercegovine, često zna reći Milorad Dodik, lider SNSD-a, te da za reprezentaciju BiH navija samo kad igra protiv Turske. Inače, Srbija je, kako ističe, reprezentacija za koju navija.
Slično razmišljkaju i oni koji vode druge nacionalne skupine. Oni možda, umjesto za reprezentaciju svoje zemlje, navijaju za reprezentacije Hrvatske, Turske…
Umjesto da jačaju integritet Bosne i Hercegoviner potežu pitanja o vitalnim nacionalnim interesima, referendumima, a sve sa ciljem da od dijela ove lijepe zemlje za sebe načinili carevinu, kraljevinu…
Govore da su legalisti a većina njih direktno rade protiv Dejtonskog sporazuma.
Nije jačanje Bosne i Hercegovine poziv za ukidanje bilo kojeg entiteta ili bilo kojih Dejtonskih ovlasti datih kao zaštita konstitutivnosti naroda. Naprotiv. To je protuustavno djelo. Međutim, za napade na Ustav BiH niko ne odgovara.
Politička kriza dovodi do srozavanja morala uopšte.
Umjesto pravih, na sceni su lažne vrijednosti.
Pojedini mediji, kao moćno sredstvo za kritiku ponašanja onih koji su posrnuli, i sami se zapliću u kolotečinu. Sve je više i više onih koji zbog finansijske situacije ili nečeg drugog, gube kredibilitet i nezavisnost te otoreno staju na stranu onih koji nude lažne vrijednosti.
Stare dobre sevdalinke, kao nacionalnog muzičkog blaga, sve je manje ili je gotovo nikako nema u programima javnih servisa.
Na sceni su „turbo folk zvijezde“ o čijoj popularnosti, nerijetko, ni u vlastitoj porodici nemaju pozitivno mišljenje.
Heroji postaju ljudi sa ulice i oni koji su na marginama života.
Što si veći lopov veća si faca.
Pošteni rad i lijepo ponašanje malo koga interesuju.
Glavne face su razni celebriti koji se fotografišu bez odjeće i estetskom hirurgijom se nastoje učiniti ljepšim.
U vrijeme svjetske krize kada treba protežirati rad, požrtvovanost, napore koji nas mogu izvesti iz iste, mediji nas bombarduju raznim realiti emisijama poput „Elite“, „Zadruge“…, i time čija je psovka sočnija, ko se u koga zaljubio, ko je sa kim “zaglavio” u krevetu i slično. Takvo nešto postaje preče od bilo kojeg društvenog problema.
Sponzorušama se na javnim servisima daju savjeti kako postati luđi i na toj ludosti zaraditi. Lažni svijet pred TV kamerama, svijet pod svjetlima reflektora, krije našu svakodnevnicu u kojoj jedva vežemo kraj sa krajem.
Je li u pitanju kriza morala ili nešto drugo teško je znati.
Građani Bosne i Hercegovine, u svim dosadašnjim, svjetskim i regionalnim, sukobima, ginuli su za tuđe interese. Vjetrovi novih ratova i danas duvaju ovim prostorom. Duvaju i unose zebnju u srca onih koji su u minulim sukobima gubili svoje najmilije.
Razni Vukovi i Vučići oštre zube i uče da plivaju preko Drine i drugih rijeka u namjeri da nad našom zemljom Bosnom i Hercegovinom, oblacima, zaklone sunce da nas više svojom toplinom ne grije.
No, to nas, izgleda, ne brine.
U Titovo vrijeme plašili su nas vanjskim neprijateljima.
Danas takvog straha nema.
Prisutan je samo strah od onog šta možemo učiniti sami sebi.