Već su joj odrađene dvije operacije u Sarajevu kada joj je odstranjen tumor od 5 cm, ali je ostao mali dio koji je ponovo narastao na 3 cm. Potrebna je i treća operacija, koja će biti odrađena u Turskoj, a za taj zahvat potrebno je 27.500 eura. Belmina porodica uspjela je uz pomoć dobrih ljudi prikupiti 11.890 eura, a ostatak novca za Belminu operaciju prikupilo je udruženje „Pomozi.ba“.
Heroina ove priče u utorak ide na operaciju, a za Bosnainfo, Belma je govorila o svom trenutnom stanju, prisjetila se prve dijagnoze, posljedica, a također nam je govorila i o svojoj borbi za život, kao i o planovima za dalje.
Belma, kako ste sada?
Ja volim reći elhamdulillah (hvala Bogu) dobro sam. Ne boli me ništa trenutno, i onda automatski ako nemam glavobolju, kažem da sam dobro. Ostajem pozitivna i mislim samo na pozitivne stvari. Znam šta su bolovi i kada me ništa ne boli ja sam prezadovoljna.
Da li su počele pripreme za operaciju?
Nismo još počeli konkretno s pripremama. Obratili smo se udruženju „Pomozi.ba“, tako da od njih čekamo povratne informacije. Ostalo je još da se rezervišu karte i smještaj. Otprilike to je nešto što je ostalo da se završi. Operacija je zakazana za sljedeći utorak, to su nam jutros javili. U bolnicu trebam doći u ponedjeljak. Operacija će biti odrađena u Turskoj, u „Acibadem“ klinici.
Kakve su prognoze ljekara?
Prognoze su generalno nedefinisane obzirom da se radi o težoj, rizičnoj operaciji. Mi smo pitali koje su moguće komplikacije, oni su rekli da postoje rizici, jer ne može niko raditi operaciju na mozgu, a da neće biti nikakvih komplikacija, niko sa sigurnošću ne može da tvrdi da neće biti komplikaciji. Međutim, doktori su osposobljeni tako da rade mikro neurohirurški precizno, tako da su šanse za bilo kakve deficite i komplikacije poslije operacije male i to se rijetko dešava.
Kako je počela Vaša borba s tumorom na mozgu?
Na početku sam imala dijagnozu migrene. Nisam ni znala od čega bolujem, a tu dijagnozu sam dobila na drugoj godini fakulteta, 2017. godine. Kada mi je ustanovljen tumor prvi put, već je bilo kasno i odmah sam upućena na operaciju. Tada već nisam mogla ni hodati, bila sam totalno nesposobna. Roditelji su me donijeli na rukama. Od doktora koji mi je dijagnostificirao migrenu tražili smo uputnicu da snimim glavu, jer je bilo jasno da to nije migrena. Dijagnoza tumora je odmah potvrđena CT-om. To je bilo krajem 2017. godine. Radilo se o gigantskom tumoru od 5 cm i odmah sam hitno upućena na klinički centar. Kada se radi o tumoru mozga, tumoru centralnog nervnog sistema, teško je predvidjeti. Takvi tumori su vrlo nepredvidljivi, pogotovo kada se radi o gradusu 1 i 2, kada se još uvijek vode kao dobroćudni tumori. Tada se ne moraju pojaviti nikakvi simptomi.
Npr. Simptomi poput vrtoglavice ili zaboravljanja su heterogeni i ne upućuju na tačnu dijagnozu dok se glava ne snimi. Zato mnoge osobe nemaju razumijevanja za takva oboljenja, jer oboljeli izgledaju sasvim normalno, a ustvari su jako bolesni. Takva je situacija i u mom primjeru. Kada me neko gleda sa strane, neko ko ne zna moju dijagnozu i kakvu ja bitku vodim, misli da sam potpuno zdrava, međutim, nažalost, to uopšte nije tako. To je limitirajući faktor. Znate, teško je nekome, ko nije imao doticaja s tim, objasniti u kakvom sam ja stanju.
Danas ste apsolvent na Farmaceutskom fakultetu, koliko je bilo teško doći do ove pozicije danas i koliko je fakultet trpio zbog Vašeg zdravstvenog stanja?
Fakultetske obaveze su najviše trpjele zbog mog zdravlja. Dijagnoza tumora je ustanovljena krajem 2017. Godine, ja sam tada već bila upisala treću godinu fakulteta i tu cijelu godinu sam pauzirala. U novembru je odrađena operacija, ja sam nakon operacije u bolnici zadržana tri i po mjeseca, jer je operacija bila zaista komplikovana. Bila sam prvo na neurohirurgiji, pa na pedijatriji. U tom periodu života sam bila nepokretna nekih mjesec i po dana. Pamtim datum 16.02.2018., kada sam izašla iz bolnice. Od tada počinje moja borba za normalan život. Dosta sam čitala i pokušavala povratiti svoje kognitivne sposobnosti na neki normalan nivo.
Međutim, to je jako teško išlo. Tim više što sam bila pod terapijom antiepilektikom. Međutim, želja, volja i život u meni su mi govorili da moram nastaviti sa studiranjem. Stalno sam čitala, istraživala i nisam prestajala s pokušajima da se vratim u prvobitno stanje, da budem ona Belma kakva sam bila. To je išlo jako sporo i teško. Oporavak je težak i dug. Te 2018. godine sam konačno odlučila da ponovo upišem fakultet i hvala Bogu, uspjela sam je završiti. Naravno, imala sam svestranu pomoć profesora, asistenata, cjelokupnog osoblja fakulteta, kolega… Da oni nisu imali razumijevanja, nikada ne bih bila ovo što danas jesam.
Dobri ljudi su se ujedinili, te sakupili potrebna finansijska sredstva za Vašu operaciju. Koliko Vam, naravno pored te finansijske, znači podrška ogromnog broja ljudi?
Rekla bih zapravo da je ta sama finansijska pomoć u drugom planu. Naravno da je potrebna, ali generalno mi novac u životu ne znači mnogo. Tek kada se nađemo u ovakvoj situaciji, shvatimo da zapravo novac znači. Da se ta sredstva nisu skupila, ja danas ne bi bila u stanju da odem na tu operaciju. Vjerujte da mi je mnogo značajnija podrška ljudi, poruke podrške koje dobivam svakodnevno, od prijatelja, poznanika, rodbine, pa čak i od ljudi koji me ne poznaju. Pod velikim sam opterećenjem, pokušavam mobilni telefon ostaviti sa strane, jer mi on dodatno doprinosi zaboravljanju. Međutim, oraspoloži me kad pročitam sve te divne poruke podrške. Uvijek nastojim da svima odgovorim, barem ako ništa ukratko, jer mi to ulijeva hrabrost.
Osjećate li strah ili ste ga već pobijedili?
Nije me strah uopće. Svjesna sam da može biti posljedica, ali ne želim o tome razmišljati. Ovo vidim kao priliku koju apsolutno trebam prihvatiti objeručke, da se konačno riješim u potpunosti ovog tumora. Želim normalno nastaviti sa životom kada se sve ovo završi. Zamišljam, ako Bog da, svoj život mnogo ljepšim, zamišljam da ću onda mnogo toga ostvariti kada pobijedim ovaj tumor. Svjesna sam da će oporavak trajati dugo, ali neka traje, ja želim svom životu vratiti ono što zaslužuje.
Kada sve ovo prođe, kada se vratite normalnom životu, šta su Vaši planovi, imate li posao iz snova?
Nemam posao iz snova. Nadam se da ću, ako Bog da, postati profesionalac u svojoj struci. Želim biti neko ko će pomoći ljudima, ko će im pružiti toplu riječ. Ne bih voljela da budem neko ko će ljudima tek tako nuditi lijekove, već neko ko će im moći dati korisne, adekvatne savjete, utjehu, pomoć i ruku spasa.