Naime, Šejla se u srednjoj školi preselila iz rodnog mesta u internat gde je pohađala muzičku školu, kada je uslijedio težak perod za njenu porodicu.
– Kada sam bila u srednjoj školi tata se razbolio, imao je srčani udar. Morao je da zatvori firmu, roditeljima je bilo teško finansijski, morali su da plaćaju moj internat, džeparac, put. Bilo je komentara sa starane, zašto me ne ispišu iz škole ako ne mogu da me školuju, ali oni su se borili kao i svaki roditelj posebno jer su videli da imam rezultate – prisjetila se pjevačica koja je nastavila školovanje u Sarajevu.
Nakon što je rano napustila porodični dom, preseljenje na studije u Sarajevo joj nije teško palo.
– Nakon srednje škole prirodni slijed je Muzička akademija koju sam ja upisala u Sarajevu. Bilo mi je lijepo, živjela sam u studentskom domu, stekla sam lijepo društvo i uklopila sam se. Svi su bili iz okruga i znali jedni druge, a ja sam uvijek sama bila iz Sanskog mosta i život mi je nametnuo da se uklapam, ali sve je bilo je lijepo Bogu hvala – priča Šejla.
Nakon Akademije, željela je da ode korak dalje i upiše magistarske studije koje je sama finansirala, međutim dogodila se korona kada joj se srušio cijeli svijet.
– Moj otac se penzionisao posle tog srčanog, imala sam odgovornost i potrebu da se borim za sebe. Kada je korona krenula svi su prestali da rade i bio je horor period za mene kao umjetnika. Tada je usledila neizvesnost i dobila sam priliku da radim kao vokal coouch i tada sam počela da predajem pjevanje, ali kada su svi prešli na onlajn mnogo njih je odustalo što je uticalo na moj honorar, a to je bilo pred kraj magistarskih studija – priča Zonićeva koja prvobitno nije željela da traži bilo čiju pomoć.
Iako se trudila da uspije sama, i nije želela da opterećuje svoju porodicu, sestre su joj izašle u susret.
– Sestre su mi priskočile upomoć, jedna je poslala pomoć da platim kiriju tri mjeseca, a druga za kraj magistarskog. Nerviralo me je kod mene jer nikada nisam htjela da tražim pomoć, bilo me je stid, to mi je bio poraz. Osjećala sam se strašno usamljeno, panični napadi, napadi anskioznosti sa pitanjem šta sam do sada radila. Pitala sam se šta radim, jedem u ovom gradu rižu i kečap, nemam maletne šta da jedem. Nisam imala obraza od roditelja bilo šta da tražim jer je otac bio bolestan, živjeli su samo od njegove penzije. Bilo mi je glupo da ja prava i zdrava tražim, sama sam htjela i eto mi sad. Shvatila sam da ne može tako i da treba da krenem na psihoterapiju da se malo „reprogramiram“- ispričala je u „Pričaonici Sanje Ćulibrk“.