U vrijeme svetkovine Kvaitleloa, indijanska djeca su žrvovana ovom moćnom božanstvu. Mitovi drevnog naroda Tolteka o bogu Kvecalkoatlu, prepuni su priča o njegovom spasenju poslije potopa.
Kvecalkoatl je stvorio veličanstavni grad Tolan, koji je kaže Luis Spens bio preslikani glavni grad Atlantide prema zapisu iz Platonovog “Timaja” sve sa džinovskim monumentalnim građevinama i piramidama. Ovaj bog je više od svega želio da se vrati u svoju domovinu Atlantidu, pa je to i učinio napravivši splav od zmija na kom je otplovio svojoj kući u drevni Tolan koga su atlantiđani zvali Tlalapan.
Kvecalkoatl je bio bog stvaranja, domorodci su ga smatrali planetom Venerom, a jedini je od meksičkih božanstava imao ljudski oblik. Stelarna magija koja svoju moć koncentriše na udaljene zvijezde posebno onih iz sazvježđa Orion, najrasprostranjeniji je oblik atlantiđanske tradicije. Stoga su brojni pisci od Eriha Fon Denikena do Zaharije Sičina, Roberta Lomasa i Kristofera Najta, smatrali da su zemlju pohodili drevni Vanzemaljci, pristigli sa planeta poput Venere ili još dalje sa zvijezda Oriona.
Kvecalkoatl je bio sin djevice i boga vjetrova Sitalatonalija, prema legendi sličnoj onoj o Isusu. Ona postoji u predanjima naroda Maja dvjesta godina prije Hrista. Kvecalkoatl je bio zemljonosac, na mnogim grnčarskim predmetima prikazan kao čovjek koji nosi zemlju na glavi. Statue sa “zemljonoscem” su nađene u Meksiko sitiju i Čičen Ici. Sve ovo podseća na grčki mit o Atlasu, a asocira na planinski masiv Atlas koji se prostire od Maroka do Alžira, sa kojima se nekada u periodu Gondvane vjerovatno spajao i sam Meksiko.