Profesor se osvrnuo na svakodnevnicu koju živimo i koja nam je postala normalna, tekst prenosimo u cijelosti:
“Već duže se kanim, onako sebi da dam oduška, sumirati u jedan poduži tekst par ilustracija zašto su generalizacije i univerzalizacije pogubne kad se uzimaju olako, naročito kad se ističu pozitivne, a zanemaruju one koje nam pak ne odgovaraju. Nemam aspiracija drugih izuzev da ih potencijalno uvaženo čitalaštvo uzme u obzir, bar informativno. Naravno, krajnje sam selektivan, bilo bi tu pisati mnogo štošta, ali do kraja treda valjda i bude neke konzistentnosti i koristi. Pa da krenemo:
Često se čuje kako smo u mnogim stvarima posebni, tako i po vrijednim narodnim umotvorinama, citiranju i držanju do naravoučenija iz istih. Ali ima i onih tradiranih umotvorina koje se pak prešućuju, a da li ih se i koliko držimo, posebno je pitanje. Tako antropolozi bilježe da među svim slavenskim narodima, bar u idiomima slavenske jezičke porodice, ima ista narodna priča koja govori o glavnom junaku (varijacije na temu imena npr. Janez, Ivica, Mujo, Miloš, Jaroslav, Vanjuška, Dmitar) i magičnom stvorenju (dal’ zlatna ribica, kokoš, vila, vilenjak) koje će, ako ga/ju glavni junak pusti, ispuniti mu jednu želju (ne tri), i to u kondicionalu – sve što ispuni glavnom junaku, njegovom susjedu, oli vam komšiji, će uduplati. Nakon kraćeg razmišljanja glavni junak reče – oslijepi me na jedno oko!
Znam da će vrli čitaoci pomisliti na onu – nek komšiji crkne krava, ali držim da je smrt papkara i preživara ipak nešto benignija verzija. Elem, pitam se gdje bi bili da je kojim slučajem uzrečica glasila (a pisao sam na Twitteru o tome) – “nek je komšiji krava, živa i zdrava”.
Kad smo kod jezika evo čisto još dvije ilustracije, opet ništa posebno, tek da ih pomenem – djeca često jezik uče tako što riječi rastavljaju na slogove. Na našem jeziku, jedna od riječi, ne jedina, koja se rastaviti na slogove ne može, je SMRT. A kad smo kod smrti, rijedak smo prijemer zajednice, koja iako veoma religiozna nominalno, bez problema biva suživljena sa poznatom prijetnjom da će neko “ubiti Boga u nama”. UBITI BOGA (sic!). Eto i to je valjda “ostvarivo”…
Sa druge strane, neke od interesantnih povijesnih događaja, a poznati su u svakodnevnici, često paušalno koristimo bez da ih kritički propizujemo. “Zlatni primjer” je da smo imali tramvaj prije Beča. Točno, ali djelimično točno, rekao bi pokojni Oliver Mlakar u Kviskoteci. Jeste prvi tramvaj vozio po Sarajevu, ali kao testni, naime ako šta krene po zlu da ginu Sarajlije a ne Bečlije….Usput, sjeća li se ko vremena da se u tramvaj ikada po pravilu ulazilo na onim vratima na kojima jasno piše ULAZ, i izlazilo na ona na kojima jasno piše IZLAZ, ikada?
I mogao bih tako vjerovatno naći i bolje i ilustrativnije primjere, ali završiti ću sa našim iseljenikom na Otok koji je odlučio akulturirati se u lokalnu britansku zajednicu, pa uz sve ostalo “kopirao” komšiju koji se brine o svom travnjaku, i skrbi o čuvenoj engleskoj travi. I sve isto činio, i isto sjeme trave zasadio, i u isto vrijeme zalijevao, i u isto vrijeme kosio istom kosilicom, ali u komšije divna trava, a kod njega ‘nako. I pita Engleza u čemu je “foluška”, a ovaj odgovori – sve si ti to fino, nigdje grešku nisi napravio, samo još jedno stotinjak godina tako i biti će ti kao kod mene, jer ovo isto je radio i moj pradjed, i moj djed, evo i ja u kontinuitetu…
P.S. Kad su nekretnine u pitanju, siguran sam da znate i onu kada je pripadnik romske manjine napravio identičnu kuću kao i njegov susjed doktor. Pa ga doktor pita šta misli koliko koštaju kuće? Rom reče- kad je naš narod u pitanju tvoja milion, a moja pet miliona. Pita doktor sa očiglednim izrazom zaćuđenosti na licu kako je to moguće kad su kuće identične? E vidiš, odgovori Rom, meni je komšija doktor, a tebi Cigan!
Elem, lijepo je misliti o pozitivnim primjerima, ali nije zgoreg podsjetiti se na primjere potpun gore navedenih, i siguran sam mnogih drugih.