KAD SMO DJECU POČELI UČITI DA SE ČOVJEKA TREBA PLAŠITI?

Zastala sam u sebi. Nastavila sam hodati, ali kao da je neko zaustavio vrijeme, a u mojoj glavi pokrenuo hiljade pitanja.

Gdje mi to živimo? Kakvo društvo postajemo? Čega se toliko bojimo da smo počeli savjetovati roditelje da djecu čuvaju jedne od drugih? Kakve generacije odgajamo ako im već od najranijeg djetinjstva usađujemo nepovjerenje prema ljudima?

I najteže pitanje od svih: “jesmo li, pokušavajući zaštititi svoju djecu od zla, počeli da ih odgajamo tako da u svakom drugom čovjeku vide potencijalnu prijetnju?”

Ne znam šta je tu stariju gospođu navelo da izgovori takve riječi. Možda je govorila iz straha, možda iz nekog vlastitog bolnog iskustva, a možda iz dubokog nepovjerenja prema svijetu u kojem živimo. Ne želim joj suditi. Ali želim se zapitati kakva je to stvarnost u kojoj takva rečenica može postati roditeljski savjet.

Jer između opreza i straha postoji ogromna razlika. Između zaštite djeteta i njegovog zatvaranja pred svijetom postoji granica koju ne bismo smjeli preći.

 DJETINJSTVO U KOJEM SMO DIJELILI I POSLJEDNJI ZALOGAJ

Moja generacija odrastala je drugačije. Tako su odrastala i moja djeca.

Imali smo prijatelje u školi, na ulici, u komšiluku. Jedna flaša kružila je od ruke do ruke, jedan sendvič dijelio se na četiri dijela, a nečija užina često je bila užina svih nas. Zajedno smo se smijali, pjevali, tugovali, plakali i mirili. Ako je jedno dijete bilo tužno, ostali su pokušavali otkriti zašto. Ako bi neko ostao bez užine, rijetko je ostajao gladan dok su drugi jeli.

Nismo jedni druge mjerili prema tome ko je čiji, koliko ko ima, kako se zove, kojoj porodici pripada ili koliko je moćan njegov roditelj.

Bili smo djeca.

Učili smo prijateljstvo kroz zajedništvo, solidarnost kroz dijeljenje, a ljudskost kroz svakodnevne, naizgled nevažne postupke. Niko nam nije držao predavanja o empatiji dok smo dijelili posljednji zalogaj. Nismo morali učiti definiciju solidarnosti dok smo čekali prijatelja da zajedno krenemo kući.

**Mi smo ljudske vrijednosti živjeli.**

Naravno, ni naše djetinjstvo nije bilo savršeno. Bilo je svađa, nepravdi, vršnjačkog nasilja i razočaranja. Ne treba idealizirati prošlost niti tvrditi da je svako nekadašnje dijete bilo bolje od današnjeg. Ali postojalo je nešto što danas, čini mi se, sve češće gubimo: prostor za spontano druženje, neposredan razgovor, zajedničku igru i učenje kako se živi s drugima koji nisu isti kao mi.

A čovjek se ne uči zajedništvu tako što ga od zajednice odvajamo.

STRAH NIJE ISTO ŠTO I ZAŠTITA

Psihologija nas uči da djeca mnogo toga usvajaju posmatrajući odrasle. Ne slušaju samo naše riječi; ona posmatraju naše reakcije, izraze lica, postupke i način na koji govorimo o drugim ljudima.

Ako dijete stalno sluša da su drugi opasni, da se nikome ne može vjerovati i da je najbolje držati se podalje od vršnjaka, ono može početi doživljavati svijet kao mjesto u kojem mora biti stalno na oprezu.Takav odgoj ne mora nužno stvoriti dijete koje će biti nepovjerljivo prema svima, ali može otežati razvoj povjerenja, samostalnosti i zdravih društvenih odnosa.

Dijete koje nema priliku učiti kako da sklopi prijateljstvo, riješi nesporazum, postavi granicu, prepozna neprimjereno ponašanje i potraži pomoć teže će razviti neke od vještina koje su mu potrebne za život.

**Naš zadatak nije da djecu naučimo kako da se plaše ljudi. Naš zadatak je da ih naučimo kako da prepoznaju opasnost, zaštite sebe i istovremeno sačuvaju sposobnost da vjeruju, vole i budu prijatelji.**

To znači da ih moramo učiti i nečemu što odrasli često zaboravljaju: nisu svi ljudi dobri, ali nisu ni svi ljudi loši. Ne treba vjerovati svakome bez razmišljanja, ali nije zdravo ni svakoga unaprijed osuditi.

Zdrava zaštita podrazumijeva razgovor, jasne granice, poznavanje djetetovih prijatelja i otvorenost da nam dijete kaže ako ga nešto muči. Podrazumijeva i ozbiljno shvatanje vršnjačkog nasilja, prijetnji, ponižavanja i svakog oblika zlostavljanja.

Ali zabrana druženja sa svom djecom nije isto što i zaštita od nasilja.

Ne možemo spriječiti svako loše iskustvo tako što ćemo djecu udaljiti od života. Možemo ih, međutim, osposobljavati da u životu prepoznaju razliku između prijateljstva i manipulacije, između šale i ponižavanja, između neslaganja i nasilja.

KADA SMO PRESTALI ODGAJATI LJUDE, A POČELI ODGAJATI SAMOZAŠTITU?

Danas često govorimo o nasilju među djecom, o usamljenosti, nedostatku empatije, digitalnom zlostavljanju i sve većem pritisku kojem su mladi izloženi. Opravdano smo zabrinuti. Nijedno dijete ne smije biti prepušteno samo sebi pred nasiljem, bilo u školi, na ulici ili na internetu.

Ali ako se zaustavimo samo na zabrinutosti, a ne zapitamo se kakvu ulogu u svemu tome imaju odrasli, propustit ćemo najvažniji dio priče.

Djeca ne odrastaju u praznom prostoru.

Ona odrastaju u porodicama u kojima slušaju kako govorimo o komšijama, u školama u kojima gledaju kako se rješavaju sukobi, u društvu u kojem svakodnevno posmatraju odnos prema slabijima, drugačijima i onima koji nam nisu potrebni ni za kakvu korist.

Ako odrasli ponižavaju jedni druge, djeca uče da je ponižavanje prihvatljivo.

Ako roditelji svaku različitost predstavljaju kao razlog za nepovjerenje, djeca mogu naučiti da je isključivanje normalno.

Ako se nasilje opravdava riječima „djeca su to“, ako se žrtvi govori da je sama kriva, ako se nepravda prešućuje zato što nam počinilac pripada porodici ili krugu prijatelja, onda ne smijemo biti iznenađeni kada empatija ustupi mjesto ravnodušnosti.

Dijete kojem nikada ne objasnimo kako tuđa bol izgleda može odrasti u čovjeka koji će je posmatrati bez osjećaja odgovornosti.

Dijete kojem stalno govorimo da je važno samo da ono pobijedi može teško naučiti da je ponekad važnije da niko ne bude ponižen.

Dijete kojem sve dopuštamo, a ništa ne objašnjavamo, neće automatski postati samostalno. Može ostati bez jasne predstave o tome gdje prestaje njegova sloboda, a počinje pravo drugog čovjeka.

To nisu neizbježne posljedice. Djeca nisu unaprijed određena riječima koje čuju niti greškama koje naprave. Ona mogu učiti, mijenjati se i razvijati. Upravo zato odrasli imaju odgovornost da im pokažu bolji put.

 EKRANI NAS POVEZUJU, A ZAŠTO SMO SVE USAMLJENIJI?

Živimo u vremenu u kojem možemo razgovarati s nekim na drugom kraju svijeta, a da ne poznajemo čovjeka koji živi vrata do nas. Djeca mogu imati stotine kontakata na društvenim mrežama, a da nemaju kome reći da ih nešto boli.

Digitalni svijet donio je znanje, mogućnosti i načine povezivanja o kojima ranije generacije nisu mogle ni sanjati. Problem nije u tehnologiji samoj po sebi, nego u tome kako je koristimo i čime dopuštamo da zamijeni.

Poruka nije isto što i zagrljaj. Emotikon nije isto što i pogled u kojem prepoznamo da prijatelj nije dobro. Broj pratilaca nije mjera pripadnosti, a popularnost na internetu nije dokaz da je neko istinski prihvaćen.Djeci su potrebni stvarni susreti, razgovori bez žurbe, igra, zajednički zadaci i iskustva kroz koja uče da nisu uvijek u pravu, da moraju sačekati svoj red, izviniti se kada pogriješe i prihvatiti da drugi imaju drugačije mišljenje.

Potrebno im je da iskuse i neslaganje i pomirenje. Da nauče kako se prijateljstvo čuva, ali i kako se iz odnosa koji postaje štetan izlazi bez osvete i ponižavanja.

Ne trebaju nam djeca koja će vjerovati svima. Trebaju nam djeca koja će znati kome, zašto i koliko mogu vjerovati.

JESMO LI ZABORAVILI DA SE MORAL NE NASLJEĐUJE AUTOMATSKI?

Ponekad se ponašamo kao da se poštenje, saosjećanje, pristojnost i odgovornost prenose s generacije na generaciju sami od sebe.

Ne prenose se.

Vrijednosti se uče, potvrđuju i svakodnevno pokazuju. Nije dovoljno djetetu reći da ne smije udariti slabijeg ako ono gleda kako odrasli ponižavaju nemoćnog. Nije dovoljno govoriti o poštenju ako dijete vidi da se laž nagrađuje, a istina kažnjava. Nije dovoljno tražiti poštovanje ako ga sami ne pokazujemo.

I nije dovoljno govoriti o ljubavi prema vlastitom djetetu ako ga učimo da je tuđe dijete manje vrijedno.Ljubav prema vlastitoj porodici ne mora biti zasnovana na nepovjerenju prema drugim porodicama. Zaštita vlastitog djeteta ne zahtijeva neprijateljstvo prema tuđem. Briga o sigurnosti ne isključuje otvorenost prema ljudima.

Naprotiv, upravo zrelo roditeljstvo traži da pronađemo ravnotežu između zaštite i slobode, opreza i povjerenja, pravila i razumijevanja.

Jer djeca će jednoga dana izaći izvan našeg vidokruga. Nećemo moći birati svakog njihovog prijatelja, kontrolirati svaki razgovor niti ukloniti svaku prepreku s njihovog puta. Možemo ih, međutim, naučiti da prepoznaju ono što je dobro, da kažu „ne“ kada je potrebno, da zatraže pomoć i da nikada ne zaborave da i drugi ljudi imaju osjećaje i dostojanstvo.

To je zaštita koja traje i onda kada roditelj nije prisutan.

 NE DOLAZE GENERACIJE MONSTRUMA. DOLAZE DJECA KOJOJ SMO DUŽNI POKAZATI PUT

Kada gledam sve što se događa oko nas, razumijem ljutnju i strah ljudi koji kažu da više ne prepoznaju društvo u kojem žive. I sama osjećam duboku zabrinutost zbog svakog djeteta koje odrasta bez sigurnosti, svakog mladog čovjeka koji misli da nasiljem dokazuje snagu i svakog vršnjaka koji okreće glavu dok drugo dijete trpi poniženje.

Ali ne želim djecu koja dolaze nazivati monstrumima.

To bi značilo da smo odustali od njih prije nego što smo pokušali razumjeti šta im nedostaje, čemu su izložena i šta još možemo promijeniti.

Djeca nisu jedini odgovorni za svijet koji zatiču. Mi smo ti koji uređuju njihove prve odnose, postavljaju pravila, oblikuju ustanove i odlučuju hoćemo li nasilje zaustaviti ili ga opravdavati. Na nama je da ne prebacujemo svu krivicu na mlade dok istovremeno odbijamo pogledati vlastite postupke.Ako želimo manje nasilja, moramo prestati normalizirati agresiju.

Ako želimo više empatije, moramo je pokazivati.

Ako želimo da djeca ne isključuju vršnjake, moramo prestati isključivati ljude zbog njihovih razlika.Ako želimo da prijave nasilje, moramo im pokazati da ćemo ih saslušati i zaštititi, a ne ismijati, okriviti ili ušutkati.

Ako želimo da odrastu u ljude koji će braniti slabije, moraju nas vidjeti kako branimo one koji se sami ne mogu izboriti za sebe.

I, iznad svega, moramo im vratiti pravo na djetinjstvo u kojem postoje prijateljstvo, igra, povjerenje, zajedništvo i osjećaj da nisu sami.

Ne možemo djecu sačuvati od svakog razočaranja. Ne možemo im obećati svijet bez zla. Ali možemo prestati dodavati nove strahove tamo gdje im je potrebno znanje, nove zabrane tamo gdje im je potrebno usmjeravanje i novu sumnju tamo gdje ih trebamo naučiti razboritosti.

A ŠTA AKO SUTRA VIŠE NE BUDEMO IMALI KOME VJEROVATI?

Vratila sam se mislima na onu jutrošnju rečenicu.

„Samo čuvaj djecu da se ne sastaju s djecom.“

Možda je izgovorena iz najbolje namjere. Možda je iza nje stajalo neko iskustvo koje ne poznajem. Ali upravo zato o njoj treba razgovarati: zato što namjeru zaštite moramo razlikovati od posljedica koje određeni savjet može proizvesti.

Kakvu poruku šaljemo djetetu kada mu kažemo da se kloni druge djece? A kakvu kada mu kažemo: „Druži se, upoznaj ljude, poštuj druge, ali čuvaj svoje granice. Ako te neko povrijedi, dođi i razgovaraj sa mnom. Neću te osuđivati. Pomoći ću ti da pronađeš rješenje.“

U prvoj poruci dominira strah. U drugoj postoje i zaštita i povjerenje.

Možda je vrijeme da se manje pitamo zašto su djeca postala ovakva, a više šta smo im mi pokazali svojim primjerom. Da se manje bavimo time kako da ih odvojimo od svih potencijalnih opasnosti, a više time kako da ih naučimo da prepoznaju opasnost i sačuvaju ljudskost.

Jer cilj odgoja nije da od djeteta napravimo čovjeka koji se nikome ne približava. Cilj je da odgojimo čovjeka koji zna biti blizak, a ostati svoj; koji zna vjerovati, a ne biti naivan; koji zna braniti sebe, a ne povređivati druge; koji zna reći „ne“ nepravdi, ali i „da“ prijateljstvu.

**Društvo ne propada samo onda kada se pojave nasilnici. Ono propada i onda kada dobri ljudi prestanu vjerovati da je moguće odgojiti bolje ljude.**

Zato danas ne želim pozvati roditelje da djecu zatvore u krug vlastite porodice. Želim ih pozvati da ih otvore svijetu, ali da ih za taj svijet pripreme. Da ih uče oprezu bez paranoje, samostalnosti bez sebičnosti, slobodi bez neodgovornosti i snazi bez okrutnosti.

Jer ako djecu naučimo da se plaše jedni drugih, ko će ih naučiti da se vole, poštuju i čuvaju?

A ako ih mi ne naučimo ljudskosti, ko će?

**Možda najveća opasnost za našu djecu nije samo u tome što među ljudima ima onih koji čine zlo. Možda je opasnost i u tome što bismo, iz straha od njih, mogli odgojiti generacije koje više neće znati prepoznati, vjerovati i čuvati ono dobro u čovjeku.**

I to je pitanje pred kojim bi se svako od nas morao barem jednom zaustaviti.