Njegovu objavu prenosimo u cijelosti bez korekcija u nastavku:
“Nigde, ali nigde nisam sretao duševnije ljude nego u Bosni. Nekad, kada ih čujem samo kako pričaju, duša mi se cepa i plače, od topline i miline, svega onoga što su živeli i prošli, a nisu odustali.Toliko nevinosti, nežnosti. Nisu svi takvi, naravno, ali dobar deo, na ranu da ih staviš i da bol odmah prođe.
Život ih nije štedeo, ali ih nije ni porazio. Ostali su tragovi, ali je to dušu učinilo beskrajnom. Šta je sve pokušavalo da ih rastavi, i dalje su zajedno, i sve te silne muke samo su ih učinile još boljim, jačim.Da se nekad postidim pred njima, kada shvatim koliko su veliki, a da toga nisu ni svesni.
Sećam se razgovora sa jednom dragom ženom, majkom mog prijatelja. Iako nije pesnik, svaka njena reč je čista poezija, ispunjena posebnom emocijom. Dok govori o sinu, životu, svojim psima, okean duše poteče iz nje. Da ne znaš da li da se smeješ od miline, ili da plačeš, koliko toga dobrog isijava iz nje.
Kao anđeo, a nije ni svesna da je anđeo. Kako da ne voliš takve ljude, koji imaju saosećanja za sve, nežnost, ljubav, blagost. Da se topiš u njihovom društvu. Kada vidiš koliko brinu, da li ti je toplo, da ne ostaneš gladan,
kada ti se toliko posvete, da im je stalo i do najmanjih detalja. Samo da budeš srećan i ispunjen,da sve bude kako treba. Koliko sam samo sreo takvih ljudi u Bosni, nakon kojih se dugo osećam oplemenjeno, blaženo, kao pomilovan božijom rukom, koja živi u tim ljudima i čuva ih od svega.
Da, kakav god da dođem, odem od njih bolji, a kada god treba da se vratim, kao da se vraćam sebi.Ljudi koji za sve brinu, iako o njima malo ko brine. Ljudi koji za sve imaju vremena, iako za njih ima malo ko. Takvi su, u duševnom smislu, najveći, i toliko se osećam pročišćeno u njihovom društvu, da nema šta ne bih uradio, samo da osete koju zahvalnost osećam prema njima.
Što su takvi. I što su isto to prepoznali u meni. Nema ništa uzvišenije od duševnosti. I veliko hvala Bosni, što je to zadržala, i mnogim ljudima, koji su mi tako ogrejali srce, dušu i podsetili me šta znači biti čovek.Uvek ću im biti zahvalan na tome. Oni su moji heroji, prijatelji, braća, sestre, i to nešto iskonsko što sam prepoznao u njima večito će me pratiti i vraćati veru u ljude. Njihova blagost, ljubav, saosećanje,to nešto što ima ponajviše u Bosni, što treba da se prenese na celi svet.
Zato toliko volim Bosnu, zato što uvek najviše ljubavi pronađem u njoj. A možda i sebe, kakvog ne pronalazim na drugim mestima. Zato je za mene Bosna svet, i čitav svet tamo živi, u njenoj duši”, napisao je Stefan Simić.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.