ZAROBLJENE BOŠNJAKE GURALI ISPRED SEBE: U Vogošći obilježena 34. godišnjica "Bitke za Žuč"

Danas (18.09.2026.) je na brdu Žuč iznad Sarajeva, u organizaciji Udruženja RVI i Udruženja logoraša općine Vogošća, održana manifestacija kojom je obilježena 34. godišnjica „Bitke za Žuč“ i godišnjica stradanja logoraša koji su, kao zarobljenici, bili prisiljavani da ispred agresorskih formacija budu korišteni kao „živi štit“.

Program obilježavanja ove značajne godišnjice započeo je okupljanjem učesnika manifestacije i polaganjem cvijeća na Spomen-obilježje šehidima Ugorskog, kod kuće Zehrida Pašalića, poznate kao „Šabanova kuća“. Potom je nastavljen na lokalitetu „Tri bukve“ na brdu Žuč, gdje je održan historijski čas, proučen Jasin i položeno cvijeće na Spomen-obilježje kapetanu Muji Šejti.

Na ovom prostoru, u septembru 1992. godine, vođena je odsudna i dramatična bitka za zaustavljanje agresorskih snaga koje su intenzivno pokušavale probiti linije odbrane pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine i otvoriti put prema Sarajevu.

U tim presudnim danima branitelji su se suočavali ne samo sa nadmoćno naoružanim neprijateljem već i sa metodama ratovanja u kojima je ljudski život svjesno pretvaran u sredstvo za ostvarivanje vojnih ciljeva.

Jedna od najpotresnijih činjenica vezanih za ove borbe jeste korištenje zarobljenih Bošnjaka kao „živog štita“. Prisilno zatočeni civili i logoraši izvođeni su pred agresorske formacije i gurani ispred njih, čime su ljudi koji su već bili lišeni slobode pretvarani u prepreku između agresorskih vojnika i položaja branitelja.

Takav postupak ne može se posmatrati kao sastavni dio legitimnih ratnih djelovanja. On predstavlja svjesno izlaganje zarobljenih ljudi životnoj opasnosti i dodatno ponižavanje onih kojima je sloboda već bila oduzeta.

Zato priča o „živom štitu“ sa Žuči nije samo priča o jednoj vojnoj operaciji. To je priča o ljudima koji su, nakon zatočenja, logorskih patnji i višemjesečnog straha, ponovo bili dovedeni u situaciju da im život zavisi od tuđih odluka.

Posebno je važno da se ta činjenica ne izgubi u vremenu. Jer, kada se zaboravi sudbina žrtava „živog štita“, postoji opasnost da historija ostane samo zbir datuma i vojnih operacija, a da iz nje nestane čovjek.

Namjere agresorskih snaga na Žuči osujećene su zahvaljujući hrabrosti i požrtvovanosti pripadnika Armije RBiH.

U tim borbama 18. septembra poginulo je deset pripadnika Armije RBiH, među kojima i kapetan Mujo Šejto, posthumno odlikovan najvišim ratnim priznanjem „Zlatni ljiljan“. Smrtno je ranjena i Fadila Odžaković Žuta, koja je dva dana kasnije preminula u bolnici. Ovoj heroini posthumno je dodijeljeno ratno priznanje „Zlatni ljiljan“, kao i „Orden Zlatnog grba sa mačevima“.

Sedam boraca ostalo je na okupiranoj teritoriji. Njihovi posmrtni ostaci kasnije su ekshumirani i dostojanstveno ukopani.

Tokom pet dana teške septembarske ofanzive poginula su 23 pripadnika Armije RBiH, dok ih je 90, što teže što lakše, ranjeno.

Ali brojke koje govore o poginulim i ranjenim borcima nisu jedine brojke koje obavezuju na sjećanje.

U danima 18, 21. i 23. septembra 1992. godine, kada je, prema svjedočenjima i podacima Udruženja logoraša, agresor masovnije koristio „živi štit“, poginulo je 15 logoraša, dok je njih 36 ranjeno.

Iza svakog tog broja stajao je čovjek. Imao je ime, porodicu, svoj život i nadu da će preživjeti rat.

O značaju događaja koji su se prije 34 godine odigrali na ovom prostoru, pored potpisnika ovih redova, govorili su Kemal Ademović, zamjenik predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, i Migdad Hasanović, načelnik Općine Vogošća. Nije mi lako danas stajati na ovom prostoru preko kojeg sam, iz jednog od „živih štitova“, prije 34 godine prebjegao na stranu pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine, istakao je potpisnik ovih redova. Slike tih dana prate me svo ovo vrijeme unazad, kao da se sve dogodilo jučer. „Živi štit“ bio je džehenem iz kojeg se bilo teško vratiti u normalan svijet. Mnogi od mojih sapatnika, sa kojima sam sedam mjeseci dijelio logorske golgote u agresorskim mjestima prinudnog zatočenja, nažalost nisu uspjeli preživjeti.

Ovo svjedočenje posebno dobija na težini jer dolazi od čovjeka koji nije događaje na Žuči upoznao iz knjiga i arhivskih dokumenata, već kao zatočenik koji je prošao kroz iskustvo „živog štita“.

Zato sjećanje na Žuč ne bi trebalo biti samo godišnja obaveza onih koji su preživjeli rat. Ono je dio kolektivnog sjećanja Sarajeva, Vogošće i Bosne i Hercegovine.

Korištenje zarobljenih ljudi kao „živog štita“ posebno je težak segment ratnih stradanja na Žuči. Ljudi koji su se već nalazili u zatočeništvu bili su izloženi dodatnoj opasnosti i prisiljavani da svojim tijelima štite vojnike koji su ih gurali ispred sebe. Upravo zbog toga ovaj događaj zaslužuje mnogo više od povremenog spominjanja u govorima na godišnjicama, istakli su Ademović i Hasanović. Potrebno je prikupiti i sistematizirati svjedočenja preživjelih logoraša, dokumentovati imena žrtava, mjesta zatočenja i okolnosti njihovog stradanja, te ih sačuvati u arhivima, muzejskim zbirkama, dokumentarnim filmovima i publikacijama. Jer vrijeme neumitno prolazi. Svake godine sve je manje neposrednih svjedoka. A ono što danas ne zapišemo sutra će biti mnogo teže rekonstruisati.

Upravo zato sa ovog mjesta upućena je inicijativa da se obilježavanje „Bitke za Žuč“ i stradanja logoraša u „živom štitu“ institucionalno podigne na viši nivo. Bilo bi važno da 18. septembar, odnosno godišnjica najtežih borbi na Žuči i stradanja pripadnika Armije RBiH i logoraša, dobije odgovarajuće mjesto u Kalendaru značajnih datuma Kantona Sarajevo, a potom, u skladu sa procedurama i nadležnostima, i u okviru odgovarajućeg kalendara značajnih datuma Federacije Bosne i Hercegovine, istaknuto je.

Takva inicijativa ne bi bila samo još jedan datum u kalendaru.

Ona bi predstavljala institucionalno priznanje žrtvama, potvrdu obaveze čuvanja kulture sjećanja i svojevrsnu poruku budućim generacijama da se patnja ljudi ne smije prepustiti zaboravu.

Posebno mjesto u tome trebali bi imati mladi. O „Bitki za Žuč“ i „živom štitu“ trebalo bi govoriti u školama, kroz časove historije i kulture sjećanja, dokumentarne filmove, izložbe, svjedočenja preživjelih i druge edukativne sadržaje. Jer generacije koje dolaze možda neće poznavati ljude čija imena danas izgovaramo. Ali bi morale znati zašto ih izgovaramo.

Žuč je mjesto na kojem se branilo Sarajevo. Ali Žuč je i mjesto na kojem su zarobljeni ljudi bili prisiljavani da svojim životima štite one koji su ih zarobili.

Zbog toga sjećanje na „Bitku za Žuč“ ne smije biti samo sjećanje na vojnu pobjedu i poginule branitelje. Mora biti i trajno svjedočenje o stradanju logoraša i načinu na koji su prema njima postupali njihovi zatočivači. Sjećanje nije osveta. Sjećanje je obaveza prema žrtvama i upozorenje živima.

Alma Karaman i Ahmed Hadžihasanović, unuk rahmetli Muje Šejte, pročitali su vrlo nadahnute literarne radove posvećene onima koji su tokom minulog rata bili na braniku Bosne i Hercegovine.

Zahid-efendija Mujkanović proučio je Jasin za sve šehide i poginule borce.

Manifestaciju je znalački moderirala Azra Grbo.

Cvijeće položeno na spomen-obilježja još jednom je podsjetilo na cijenu slobode.

A riječi učesnika manifestacije poslale su poruku koja bi trebala nadživjeti i ovu godišnjicu:

Žrtve Žuči ne smiju ostati samo dio ratne statistike.

Njihova imena, njihove sudbine i svjedočenja onih koji su preživjeli moraju ostati zapisani.

Zbog njih.

Zbog istine.

I zbog generacija koje dolaze.