Bespomoćni, sitni i još uvijek potpuno upućeni na tuđu brigu, našli su se na mjestu na kojem ih niko nije očekivao ostavljeni sami, izloženi suncu i vrućini, bez vode, hrane i skloništa.
Teško je razumjeti postupak onoga ko je tako nemoćna bića jednostavno ostavio i otišao. Umjesto da im pronađe sigurno mjesto ili potraži pomoć, neko ih je, praktično, prepustio slučaju i čekao da se njihov kratki život ugasi.
Pet malih života, koji nikome nisu mogli nauditi, ostavljeno je bez ikakve zaštite.
Ali, srećom, njihovu priču nisu završili nemar i neodgovornost.
U blizini se nalazi dječije igralište sa plastičnom travom. Na njemu se svakodnevno okupljaju i igraju mališani iz ovog naselja. Upravo su oni prvi pokazali ono što bi, bez obzira na godine, trebalo biti prirodno svakom čovjeku – humanost i saosjećanje prema nemoćnima.
Kćerka Adnana Softića, i njeni drugari, primijetili su mačiće i nisu prošli pored njih.
Naprotiv. Odlučili su pomoći. Ubrzo su, uz pomoć svojih roditelja, napravili improvizovani šator kako bi ih zaštitili od sunca i vremenskih prilika. U njega su smjestili drvena skloništa, a potom preuzeli i svakodnevnu brigu o svojim malim štićenicima.
Donose im vodu i hranu, obilaze ih, gledaju jesu li dobro i, koliko to njihove male ruke mogu, pokušavaju nadoknaditi ono što im je neko drugi uskratio – osnovnu brigu i sigurnost.
Možda su mali po godinama, ali je njihov postupak veliki po ljudskosti.
Nisu dozvolili da pet malih života bude zaboravljeno.
Jer, humanost se ne mjeri godinama, niti velikim riječima. Ona se najčešće prepoznaje u malim, tihim djelima – onda kada pomognemo nekome ko nam ne može uzvratiti, kada zaštitimo slabijeg i kada ne okrenemo glavu pred tuđom nevoljom.
Ovi mališani nisu razmišljali čiji su mačići, ko ih je ostavio, niti hoće li za svoju dobrotu dobiti bilo kakvu nagradu. Vidjeli su samo pet malih, bespomoćnih bića kojima je bila potrebna pomoć. I pomogli su.
Zato njihov gest zaslužuje pažnju i odraslih.
Možda upravo od njih možemo mnogo naučiti.
Istovremeno, ovaj događaj treba biti i opomena onima koji životinje uzimaju kao igračke, a potom ih, kada im postanu teret, jednostavno odbace. Napustiti tek rođene mačiće na suncu, bez vode, hrane i skloništa, nije način rješavanja problema. To je čin neodgovornosti prema živim bićima koja se sama ne mogu zaštititi.
A između tog nemara i dječije humanosti ostaje snažna slika: dok je neko pet malih života odbacio, drugi – i to najmlađi – nisu dozvolili da budu zaboravljeni.
Možda je upravo u tome i najljepša poruka ove priče.
Život, ma koliko bio mali i nemoćan, vrijedi zaštititi.
A ovih pet mačića, zahvaljujući dobrim srcima vogošćanskih mališana nisu ostali sami.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.