Ilustracije za tu knjigu uradila je njegova supruga Izeta Štaljo Rakić (kćerka slikara Envera Štalje), tako knjiga ima i likovnu vrijednost. I ona je bila dio te “banjalučke priče”, pa je dobro razumjela ko su bili (ne)obični ljudi Banjaluke i kakav su trag ostavili u životu tog grada. Tako je, kroz likovnu formu, sve to na neki način zabilježila.
Tom projektu pridružio se i Nemanja Mičević (još jedno banjalučko dijete) grafički dizajner u Muzeju moderne umjetnosti u Banjaluci, koji je pomogao da se knjiga grafički obradi i priredi za štampu. Taj je tim posao odradio vrhunski, a knjigu je štampao ‘Atlantik’ u Banjaluci. Svaki grad ima svoje osobenosti, svoje ljude i vrijeme. Ljudi daju socijalno i kulturno obilježje jednom gradu, kreiraju njegovu historiju i ostavljaju tragove svoga bitisanja u njemu. Knjigom ‘(Ne)obični ljudi’ htio sam zabilježiti taj period, od tri desetljeća (60-ih, 70-ih i 80-ih godina), moga života u rodnom gradu i tako ostaviti pisani trag o ljudima koji su, na ovaj ili onaj način, dali pečat životu Banjaluke toga vremena – priča Rakić za Fenu.
Kaže da svaka od kratkih priča u toj knjizi govori o ‘malim’ ljudima, i njihovim neobičnim životima. Sretao ih je svaki dan i živio s njima, dok je bio tamo. Oni su bili, i do kraja ostali iznad lokalnog i nacionalnog, kozmopolite mnogo ispred svog vremena i okruženja, zaljubljenici u svoju rijeku i svoj grad. To je bila Banjaluka, koju sam volio i koja je mene voljela – naglašava.
Ne bi da izdvaja nijedan lik, nijedan poseban karakter, iz te knjige jer to bi ozbiljno oskrnavilo taj banjalučki mozaik ‘koji ne bi više za mene bio potpun i autentičan, pa to radije ostavljam čitaocu da odabere’. Te karaktere sam gotovo uvijek nalazio, gdje god sam putovao pa i u mojoj novoj domovini, pod vedrim nebom Australije. Zbog toga se ova knjiga bavi mnogo dubljim traganjima za izgubljenim korijenima, nego što je puka nostalgija i sjećanje raseljene osobe na rodni grad i ljude u njemu – kazao je.
Ipak, istakao je dvije priče, tako tipične za stari grad Banjaluku, ‘pa vjerujem da su svima nama koji smo rasli i živjeli ili još živimo u tom gradu, ostale duboko urezane u sjećanje’. ‘Ružin sok’, priča o okrepljujućem napitku, koji je spravljan od ružina cvata iz banjalučkih ružičnjaka i hladne vode sa Studenca, “te se uživao za vrijeme popodnevne sieste (drijemanje) vrelih augustovskih dana u baščama pokraj Vrbasa, uz kafu i neobavezan razgovor na kraju ljeta”. ‘Šarin fijaker’, priča o Šari kočijašu i posljednjem fijakeru na banjalučkim ulicama, koji je najduže “odolijevao tekovinama modernog doba i druge industrijske revolucije, automobilu”. Stariji Banjalučani se sjećaju Šare i svih tih anegdotskih priča vezanih za njega i njegov fijaker, koje su prepričavale i prenosile generacije stanovnika tog grada, pa legenda o Šari živi i danas – priča Rakić.
Sjećanje na rodni grad u toj knjizi zabilježio je Rakić i u priči ‘Cirkus’ u kojoj je glavni lik Alija Mahmutović, poznatiji kao banjalučki dobričina Ale. On bi, prije prve popodnevne predstave u Cirkusu “Moira Orfei”, na tadašnjem prostoru kod Elektrotehničkog fakulteta imao svoju predstavu, pogađajući brojeve i podatke sa sličica iz čokoladica životinjsko carstvo.
Mokar k’o čep, od kiše koja je padala, Ale se pojavio sa tacnom na ramenu, punom šampita i vrućih lepinja. »On ide, od prolaznika do prolaznika, i nudi im posluženje; izgubljenim pogledom traži “grupu iz Cirkusa”. Napokon se jedan od onih klauna pojavljuje. Ale mu prilazi i nudi preostale lepinje i šampite. On samo odmahnu rukom i ponovo nestade pod šatrom. U tom trenutku se pojavi duga, preko neba iznad Šehitluka i Alina razočarana faca se razvedri, te nastavi da nudi šampitama dva djeteta koja upravo prolaziše pokraj njega, grabeći prema ulazu u šatru. Poslijepodnevna predstava počinje. Maloj i velikoj djeci svijeta, što volješe i još vole cirkus. Gledajte u dugu!”
Knjiga ‘(Ne)obični ljudi’ nastala je na prijedlog banjalučkog pjesnika Ismeta Bekrića Severinu Rakiću da objedini priče, koje je ranije objavljivao na web-stranici bh. dijaspore (Cafe Kajak), Magazinu ‘Šeher’, dvomjesečnjaku Udruženja raseljenih Banjalučana u Švedskoj, potom i u ‘Žuborima’. Ponudio se da literarno priredi i lektoriše knjigu. Takvu ponudu nisam mogao odbiti pa sam se prihvatio posla, da revidiram i dotjeram prethodne pripovijesti te napišem nekoliko novih tekstova – kazao je.
Ismet Bekrić napisao je i recenziju za tu knjigu.
Rakić priča da je kratka pripovijetka savršeno odgovarala prikazu likova i karaktera iz njegovog života u Banjaluci, pa se zbog toga i odlučio za tu formu u svojoj knjizi ‘(Ne)obični ljudi’. Zainteresiran je da u budućnosti istražuje i druge forme pisane riječi, prvenstveno putopis što je već i objavljivao. U planu ima i mini roman o ljudskim sudbinama i društvenim previranjima na prijelazu dva milenija.
Ljubav prema knjizi Severin Rakić razvio je rano, prvenstveno zahvaljujući njegovoj nani Emini (sa majčine strane), koja mu je i poklonila prvu knjigu. Putovanje kroz literaturu i čudesni svijet pisane riječi, izoštrio je njegovu percepciju i zapažanje svijeta oko njega. Kroz školu i pismene zadaće, kasnije univerzitet i profesionalnu karijeru, pokazivao sam sklonost prema pisanju, ali stvarna potreba da se izrazim u pisanoj riječi i otisnem u ozbiljnije literarne pothvate, postala mi je prioritet tek kasnije, u zrelim godinama – naglasio je.
Ljubav prema čovjeku Rakića je vodila u izboru profesije, medicine i kasnije hirurgije, a onda i prema njegovoj drugoj ljubavi – pisanju. Ostao je čovjekoljubiv, svjestan ljekovitosti riječi i da je ‘lijepa riječ za bolesna čovjeka pola izlječenja’.
Upitan za slike što ih nosi iz rodnog grada i osjećaj u novoj sredini ‘prepoznati’ događaje, ulice, obale, aleje zavičaja, Rakić kaže da je za njih odlazak iz Banjaluke 1994. bio traumatičan, posebno za njegovu suprugu. Tad je mislio da više nikad neće doći na obale zelene rijeke, niti ponovo vidjeti voljeni grad. Taj isti osjećaj poniženja i gubitka pratio ga je dugo godina poslije pa je za tog prijelaznog perioda, po dolasku u Australiju, uglavnom imao dvije percepcije. Noću sam sanjao aleje i bašče uz Vrbas, ljude i čamce na plažama uz rijeku, u zenitu banjalučkog ljeta. Snovi su se ciklično smjenjivali sa crno-bijelom stvarnošću zapadne svakidašnjice. Vremenom su sjećanja na neugodne događaje i teška vremena iz prošlosti počeli da blijede, neki novi (ne)obični ljudi, predjeli i događaji su se pojavili u našim životima i boje zavičaja iz mojih snova su se pretočile obojile našu crno-bijelu stvarnost u Australiji onim istim bojama Vrbasa i banjalučkih aleja kakve smo ostavili iza sebe. Nova sredina je imala svoje čari, ali i svoje izazove i tamne strane. Na kraju smo uspijeli da izgradimo miran i jednostavan život, na drugom kraju svijeta, sa mnogo ljubavi i razumijevanja, kakav smo oduvijek željeli – naglasio je.
Severin Rakić razgovor za Fenu završava prisjećanjem na Banjaluku, prirodne ljepote toga grada na rijeci Vrbas, aleje stoljetnih kestenova, drevnu tvrđavu Kastel i Šeher toplice. Sve lijepo ukomponovano u ležeran i zdrav life-style toga doba: u Banjaluci je bicikl bio najpopularnije prijevozno sredstvo; izleti i teferiči uz rijeku i po baščama vrbaskim; šetnje i prve visibabe na Šehitlucima i Šibovima; prve ljubavi u aleji kestenova; život bez stresa i pretjeranih ambicija, gdje se svaki posjetilac ili došljak u grad osjećao dobrodošao, život koji sa ove distance danas izgleda kao utopija. Onda nije ni čudo zašto smo mi, Banjalučani, toliko ponosni na svoj DNA – kazao je Severin Rakić.
Knjiga ‘(Ne)obični ljudi’ promovirana je ranije ovog mjeseca u Banskom Dvoru u Banjaluci. Štampali su i plakat za promociju knjige i napisali prigodan osvrt na promociju knjige, zajedno sa oficijelnim fotografijama na FB profilu Banskog Dvora. Autor Severin Rakić je zadovoljan i kaže da je sala bila puna. Došli su oni koje je i želio da vidi u toj sali (iz Banjaluke i inostranstva). Bilo je dirljivo, iznad lokalnog i nacionalnog, kao i u knjizi.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.