Pored medicinskog rada, Koonings se posljednjih godina sve intenzivnije bavi aktivizmom i novinarstvom. Posebnu pažnju privukla je svojim otvorenim propalestinskim stavovima, ali i kontroverzama koje su pratile njen profesionalni put.
Zbog svojih stavova nerijetko je ostajala je bez radnog angažmana. Za jedne je zbog takvih nastupa postala kontroverzna javna ličnost, dok je za druge primjer osobe koja je spremna platiti visoku cijenu zbog svojih uvjerenja.
Ali upravo tu počinje druga, možda važnija priča o Jennifer Koonings.
Gubitak posla nije zaustavio njen rad.
Naprotiv.
Nakon profesionalnih lomova nastavila je govoriti, pisati, razgovarati s ljudima i putovati tamo gdje smatra da postoje priče koje zaslužuju da budu ispričane. U svojim tekstovima i javnim nastupima bavi se ratom, ljudskim pravima, Palestinom, zdravstvom, društvenim nepravdama i položajem običnog čovjeka.
Njen novinarski pristup često je neposredan. Ne nastoji uvijek govoriti jezikom velikih institucija, političara i zvaničnih saopćenja. Mnogo više je zanimaju ljudi – njihove priče, njihova iskustva, strahovi, traume, ali i njihova sposobnost da, uprkos svemu što su preživjeli, nastave živjeti.
Upravo zato je njen dolazak u Bosnu i Hercegovinu značajan.
Tokom boravka u našoj zemlji Koonings je razgovarala sa ljudima čija su životna iskustva obilježena ratom 1992–1995. godine. Razgovarala je sa potpisnikom ovih redova o događajima u agresorskom logoru „Bunker“ kod Pansiona „Kon Tiki“ u Vogošći, ali i sa Harunom Mehmedinovićem o životu građana Sarajeva pod snajperima i opsadom. Razgovarala je i sa Bakirom Hasečić o traumama žena koje su tokom rata preživjele različite oblike torture.
Prisustvovala je i obilježavanju 34. godišnjice stradanja Bošnjaka na Korićanskim stijenama, kao i manifestaciji u Vogošći povodom 30. augusta – Međunarodnog dana nestalih osoba.
Nisu je, dakle, zanimale samo velike političke teme.
Zanimali su je ljudi.
Oni koji su preživjeli.
Oni koji pamte.
Oni koji još uvijek tragaju za nestalim članovima svojih porodica.
Oni koji su izgubili domove, najbliže, zdravlje i godine života.
Ali, možda najvažnije, zanimali su je i oni koji nakon svega toga nisu izgubili vjeru u čovjeka.
-Nastojala sam da malo više dokumentujem sve ono kroz šta su tokom minulog rata prošli građani Bosne i Hercegovine, kaže Jennifer Koonings.
Posebno joj je, kako ističe, važno da te priče približi mlađim generacijama – ljudima koji nisu bili rođeni ili su bili djeca kada su u Bosni i Hercegovini počinjeni brojni zločini, uključujući genocid u Srebrenici.
Njeni sagovornici uglavnom su ljudi koji su prošli kroz različite oblike ratne torture – život pod opsadom, zatočeništvo, protjerivanje, silovanja i druge oblike nasilja.
Ali ono što ju je, kako kaže, posebno iznenadilo jeste činjenica da mnogi od njih, uprkos svemu što su doživjeli, nisu izgubili vjeru u ljude.
Nisu izgubili volju za životom.
Nisu izgubili vjeru u mogućnost zajedničkog života.
I nisu tražili osvetu.
To je možda i najvažnija poruka koju Jennifer Koonings može ponijeti iz Bosne i Hercegovine.
Jer govoriti o ratu ne znači nužno govoriti jezikom mržnje.
Naprotiv.
Može se govoriti o zločinu, a istovremeno odbacivati mržnja.
Može se tražiti pravda, a ne tražiti osveta.
Može se insistirati na istini, a istovremeno vjerovati u suživot.
Upravo takve priče Koonings nastoji prenositi svojoj publici.
Njena aktivnost na društvenim mrežama nije ograničena samo na političke sukobe. U svojim objavama i razgovorima sve više prostora daje ljudima, njihovim životnim iskustvima, solidarnosti, prijateljstvu među različitim narodima i potrebi da se čovjek čovjeku približi, a ne da se dodatno udaljava.
I tu se nalazi jedna važna dimenzija njenog rada.
Jennifer Koonings nije odustala od ljudi.
Ni nakon kritika.
Ni nakon profesionalnih gubitaka.
Ni nakon javnih napada.
Ona i dalje vjeruje da razgovor ima smisla.
Da svjedočenje ima smisla.
Da dokumentovanje ima smisla.
Da priča običnog čovjeka može biti važnija od saopćenja velikih institucija. I da se do istine ne dolazi tako što se jednoj strani unaprijed vjeruje, a druga unaprijed odbacuje, nego tako što se slušaju svjedoci, pregledaju dokumenti, razgovara sa ljudima i činjenice provjeravaju.
Zato je i njeno pitanje o Bosni i Hercegovini mnogo šire od samog ratnog perioda.
Hoćemo li o onome što se dogodilo razgovarati otvoreno?
Hoćemo li saslušati žrtve?
Hoćemo li priznati zločine bez obzira na to ko ih je počinio?
Hoćemo li dopustiti da se o prošlosti govori na osnovu dokumenata i činjenica, a ne samo na osnovu političkih potreba?
I, konačno, hoćemo li učiniti sve da nove generacije ne naslijede mržnju svojih roditelja?
Koonings vjeruje da treba govoriti.
Javno.
Otvoreno.
Bez straha od različitih mišljenja.
Ali i bez odustajanja od činjenica.
Jer šutnja ne donosi pravdu.
Prešućivanje ne donosi pomirenje.
A mržnja ne može biti temelj budućnosti.
Zbog toga njene priče iz Bosne i Hercegovine nisu samo još jedne priče stranog novinara koji je došao, snimio nekoliko intervjua i otišao.
Ona pokušava da ratne priče prenese generaciji koja ih nije neposredno doživjela. Pokušava da ljudske sudbine stavi ispred političkih parola. I, što je posebno važno, među ljudima koji su preživjeli najteže oblike nasilja traži ono što je možda najteže pronaći nakon rata – spremnost na život bez mržnje i vjeruda je zajednički život moguć.
Hoće li njene priče izazvati različite komentare?
Vjerovatno hoće.
Jer istina nikada nije jednostavna.
Ali upravo zato o prošlosti treba razgovarati.
Treba debatovati.
Treba slušati i provjeravati.
Treba razlikovati činjenice od propagande, svjedočenja od glasina, dokument od političke interpretacije.
I ne treba prihvatiti da o jednom događaju postoje „tri verzije“ samo zato što nam je tako politički zgodnije.
Postoji jedna stvarnost.
Do nje se dolazi istraživanjem, dokazima, svjedočenjima i spremnošću da se prihvati istina čak i onda kada nam nije ugodna.
Jennifer Koonings možda zbog svojih stavova nikada neće biti osoba oko koje će postojati saglasnost.
Ali njen angažman pokazuje jednu važnu stvar: čovjek može izgubiti posao, položaj ili privilegiju, a da ne izgubi vjeru u ljude.
Može biti žestok u kritici vlasti, institucija i politika, a istovremeno vjerovati da obični ljudi mogu živjeti zajedno.Može govoriti o najtežim zločinima i najdubljim traumama, a ipak širiti poruku da budućnost ne smije biti nastavak prošlosti.
Upravo zato njena poruka iz Bosne i Hercegovine vrijedi posebnu pažnju:
Istina ne smije biti oružje protiv drugog čovjeka.
Istina treba biti put prema pravdi.
A pravda, ako želimo da iza nje dođe mir, mora biti put prema pomirenju.
Jer bez istine nema pravog pomirenja.
Bez priznanja žrtava nema pravde.
A bez spremnosti da se oprosti – ne zaboravi, nego oprosti – teško je izgraditi društvo u kojem će nove generacije živjeti bez tereta mržnje svojih prethodnika. Samo istina vodi do pomirenja.
Sve drugo samo produžava život prošlosti.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.