Tekst pod nazivom “Slavljenje poraza: Kada zločinac postane mjera “junaštva” prenosimo u cjelosti.
Tekst se nastavlja ispod oglasa Postoje smrti pred kojima čovjek zašuti iz poštovanja prema životu. Postoje smrti pred kojima zašuti iz sažaljenja prema ljudskoj slabosti. A postoje i smrti koje sâme po sebi nisu najvažnija vijest, jer je od smrti čovjeka mnogo važnije pitanje: da li je umrla ideja zla kojoj je služio?
Smrt ozloglašenog ratnog zločinca Ratka Mladića nije kraj njegove politike. Naprotiv, način na koji ga dio srpske politike, institucija i javnosti ispraća pokazuje da je čovjek umro, ali da ideja zbog koje su umirali drugi još uvijek živi.
Nije, dakle, najveći sumrak civilizacije to što je umro pravosnažno osuđeni ratni zločinac. Smrt je sudbina svakog čovjeka. Sumrak nastaje kada se ubijanje djece naziva junaštvom; kada se opsada grada pretvara u vojničku slavu; kada se genocid predstavlja kao patriotska zasluga; kada se pred temeljem hrama veliča onaj koji je iza sebe ostavio temelje spaljenih kuća, porušenih džamija, razorene Bosne i masovne grobnice nevinih ljudi.
Kakav je to hram koji treba nicati na aplauzu zločinu? Kakva je to vjera koja se pokušava potvrditi slavljenjem čovjeka osuđenog za genocid? I kakav je to narod kojem politika ne dopušta da se oslobodi zločinca, nego ga tjera da njegov poraz nosi kao lažnu pobjedu?
Tu se otkriva paradoksalno ludilo jedne politike, koja je Ratka Mladića izručila Haagu kao posljednjeg bjegunca, skrivala ga godinama kao teret, odricala ga se pred međunarodnim institucijama kada joj je to bilo korisno, a sada ga proglašava najvećim srpskim generalom. Dok je bio potreban kao žrtveni teret za evropski put, predan je Sudu. Kada više ne može govoriti, pitati ni svjedočiti, vraća se kao mit. Živ je bio neugodan dokaz. Mrtav postaje pogodan simbol.
Tako se kukavičluk preobražava u herojstvo, pravosnažna presuda u „nepravdu“, vojni poraz u legendu, a genocid u nacionalnu zaslugu. To nije (h)istorija. To je politička patologija koja poraz ne može priznati pa mu podiže spomenik.
Govore da je bio veliki general. Ali po čemu se mjeri veličina jednog generala? Po broju ubijene djece? Po hiljadama granata ispaljenih na Sarajevo? Po muškarcima i dječacima odvojenim od majki i odvedenim na strijeljanje? Po kolonama protjeranih? Po masovnim grobnicama koje su kasnije prekopavane da bi se prikrili tragovi zločina? Po tome što su kosti jedne žrtve pronalažene u više sekundarnih grobnica? Ako je to njihova mjera vojničke veličine, onda ona ne govori toliko o Mladiću koliko o moralnom stanju jedne nacije i onih koji ga veličaju.
Ratko Mladić izgubio je svaki rat koji je vodila politika kojoj je služio. Od Knina do Sarajeva, od opsade Bosne do Srebrenice, iza njega nije ostala pobjeda, nego zgarište; nije ostavio čast, nego presudu; nije proširio slobodu svoga naroda, nego suzio njegov moralni prostor; nije Srbiji donio veličinu, nego joj je na lice utisnuo stigmu genocidne politike koje će se moći osloboditi jedino istinom, kajanjem i jasnim odricanjem od zločina.
Veliki general brani svoj narod ne ponižavajući tuđe majke. Veliki vojskovođa pobjeđuje vojsku, a ne vezane zarobljenike. Veliki čovjek ne ratuje protiv djece, ne granatira porodilišta, ne terorizira gradove i ne ostavlja žene da decenijama traže po nekoliko kostiju svojih sinova.
Ratni zločinac Mladić nije bio simbol snage. Bio je simbol nemoći politike koja je, nesposobna da uvjeri, odlučila protjerivati; nesposobna da živi sa drugima, odlučila ih ubijati; nesposobna da pobijedi ideju Bosne, pokušala je uništiti njen narod.
Ali Bosna je ostala. Bošnjaci su ostali. I upravo je u tome najveći poraz ratnog zločinca Ratka Mladića i politike koju je predstavljao.
Bošnjaci danas mogu stajati uspravno, premda nose nezacijeljene rane. Mogu reći da su branili svoje bosanske hiže/kuće, svoju djecu, svoje gradove i pravo Bosne da postoji. Mogu oplakivati svoje šehide i nevine žrtve bez potrebe da zločin pretvaraju u vrlinu. Mogu biti zahvalni Bogu i svojim gazijama za blagodat bosanske slobode. Mogu pred svijet izaći čistog obraza, jer njihova pobjeda nije u tome što nisu stradali, nego u tome što, unatoč svemu, nisu dopustili da ih genocid pretvori u njegove ideološke nasljednike.
To je razlika između pobjednika i poraženog. Pobjednik je onaj koji, nakon svega, sačuva obraz. Poražen je onaj koji mora zločin nazvati pobjedom da bi mogao živjeti sa svojim porazom. Zato skupovi na kojima se slavi ratni zločinac Ratko Mladić nisu dokaz njegove veličine. Oni su dokaz dubine moralnog pada jedne nacije, vjere i onih političkih i institucionalnih krugova koji ne mogu odvojiti ljubav prema vlastitom narodu od mržnje prema drugome. To nisu manifestacije samopouzdanja, nego kolektivno bježanje od istine. Nije to snaga pamćenja, već slabost savjesti.
Posebno je porazno što je okupljanje održano na Trgu Republike Srbije, na temeljima Sabornog hrama Hrista Spasitelja. Kao da se svetinja može graditi na negiranju suza srebreničkih majki. Kao da se Hristovo ime može vezati za slavljenje čovjeka osuđenog za istrebljenje i ubijanje. Kao da se Bog Svevišnji može prizivati ondje gdje se žrtvi ponovo oduzima ljudsko dostojanstvo.
Ne može se graditi hram Bogu na temeljima kulta zločinca. Može se podići građevina, ali se svetost ne zida kamenom; ona se stječe istinom, pokajanjem i pravdom.
Ovdje je važno kazati: nisu svi Srbi ta politika, niti je srpski narod osuđen da vječno nosi Mladićevu sliku. Bilo je i ima Srba koji su se suprotstavljali zločinu, branili svoje komšije, govorili istinu i odbijali da im ratni zločinac bude nacionalni uzor. Oni čuvaju obraz svoga naroda mnogo više od svih koji ovih dana pale svijeće pred idolom poraza.
Zato odgovornost ne treba pripisivati čitavom srpskom narodu, ali se politička i institucionalna odgovornost mora imenovati jasno. Kada općina poziva građane da odaju počast pravosnažno osuđenom ratnom zločincu, to više nije privatna zabluda pojedinca. To postaje javna politika sjećanja. Kada se genocidni komandant institucionalno veliča, institucija preuzima njegov moralni teret. Kada država i entitetske vlasti šute ili podstiču takvo slavljenje, one svjesno produžavaju život ideji zbog koje je genocid postao moguć.
Srbija mora odlučiti šta želi biti: talac mrtvog generala ili slobodna zemlja živih ljudi. Ne može istovremeno tražiti poštovanje svijeta i slaviti čovjeka kojeg je taj svijet, nakon dugog sudskog postupka, pravosnažno osudio za genocid i zločine protiv čovječnosti. Ne može govoriti o budućnosti dok mladima predaje fotografiju ratnog zločinca kao moralni udžbenik. Ne može tražiti pomirenje, a ponižavati žrtve. Pomirenje bez istine nije mir. To je samo predah između dvije laži.
Ratni zločinac Ratko Mladić je umro. Ali njegova najveća kazna nije bila samo doživotna robija. Njegova najveća (h)istorijska kazna jeste to što će njegovo ime zauvijek biti vezano za Srebrenicu — za genocid, masovne grobnice, ubijenu djecu, terorisano Sarajevo i ponižavanje čovjeka. A najveća kazna politici koja ga slavi jeste što, vjerujući da njime veliča sebe, javno priznaje vlastitu moralnu saučesništvo u njegovom nasljeđu.
Bošnjaci ne treba da se raduju njegovoj smrti. Smrt nije naša pobjeda. Naša pobjeda je što smo preživjeli. Što Bosna postoji. Što Srebrenica govori. Što majke pamte. Što istina ima presudu. Što unatoč genocidu nismo izgubili vjeru da je ljudskost moguća.
Neka zato oni slave poraženog generala ako ne umiju drugačije. Mi ćemo čuvati uspomenu na nevine i braniti istinu. Oni imaju njegov mit. Mi imamo čist obraz. Oni imaju aplauz nad presudom. Mi imamo presudu nad zločinom. Oni pokušavaju oživjeti mrtvoga. Mi svjedočimo da Bosnu nisu uspjeli ubiti. Da je su Bosna i Bošnjaci živi u zdravoj pameti i zlatnoj slobodi. Hvala Allahu Jednom Koji nije rodio i nije rođen – Milostivom, Sveznajućem, Svemogućem…
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.