Zahvalio je Uniji neovisnih sindikata koja svake godine nanovo stavi u fokus Međunarodni praznik rada.
– Ovo je nažalost samo jedan dan kada se prisjetimo svih nepravdi i mislim da bi trebali češće razgovarati o problemima koje ljudi imaju. Danas svjedočimo kako ljudi masovno odlaze iz ove države tržeći bolje uvjete i plaće – naveo je mostarski gradonačelnik istaknuvši kako su naši gospodarstvenici svjesni bez kakvih kvalitetnih ljudi su ostali.
Po njegovim riječima, rješenje je u poboljšanju uvjeta i plaća kako ljudi ne bi odlazili iz BiH.
– Mi smo kao Grad u posljednje tri godine uradili koliko smo mogli kako bismo dali svoj doprinos jer nama je dužnost da učinimo sve kako bi što više ljudi ostalo ovdje – kazao je Kordić navodeći primjer uvođenja neradne nedjelje za trgovce.
Predsjednik Unije neovisnih sindikata Josip Milić kazao je kako je najviše penzionera došlo na sindikalni grah, jer kako je kazao, došli smo u takva vremena nažalost da ljudi od jedne porcije ili onoga što će ponijeti kući mogu tjedan dana živjeti.
Govoreći o stanju radništva u Hercegovačko-neretvanskoj županiji Milić je naveo kako situacija nije bajna.
– Inflacija je svakim danom sve veća. Kao što znate evo mi u prosvjeti smo imali dva štrajka upozorenja protiv Vlade HNK-a, a u pripremi je i generalni štrajk – kazao je Milić izrazivši nadu u to da će se kroz Mirovno vijeće uspjeti dogovoriti s Vladom kako bi se izbjegao generalni štrajk.
Također, upozorio je na to kako stanje nije zadovoljavajuće ni u vrtićima i na fakultetima, te ocijenio kako vlada nezadovoljstvo cjelokupnog obrazovanja.
Milić je naveo kako su, uz pomoć gradonačelnika Mostara uspjeli realizirati dijeljenje graha građanima Mostara, te je zahvalio je Crvenom križu koji je sve pripremio i dostavio.
Na gradskom šetalištu zatekli smo Dragana Kukića iz Mostara koji je kazao kako su radnička prva danas jako loša. Ocijenio je kako bi trebalo jako puno toga učiniti da bi se popravila prava, te naveo da je uz bolje plaće nužna i novčana stimulacija radnika.
Inače, na današnji dan 1886. godine u Chicagu je prosvjedovalo oko 40.000 radnika ističući zahtjeve simbolizirane u 3 osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. Policija je intervenirala oružjem i ubila šest, a ranila oko 50 radnika. Mnogo je prosvjednika uhićeno, a vođe štrajka izvedeni su pred sud. Petero ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju. U spomen na krvoproliće u Chicagu, na 1. kongresu Druge internacionale 1889. godine odlučeno je da će se 1. maja svake godine održavati radničke prosvjede. Već od sljedeće 1890. godine taj datum postaje međunarodnim danom opće solidarnosti radništva.