Postoje teme o kojima naše društvo najradije šuti, ne zato što o njima nema šta reći, nego zato što se plaši odgovora koji bi mogli uzdrmati temelje njegovih uvjerenja. Otvoreni brak jedna je od njih.
U Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj se porodica smatra svetinjom, brak društvenim idealom, a bračna vjernost moralnom obavezom, sama pomisao na mogućnost da supružnici svjesno dopuste jedno drugom intimne odnose izvan braka kod mnogih izaziva nevjericu, osudu, pa i gađenje. Ipak, prije nego što donesemo presudu, možda bismo trebali zastati i postaviti nekoliko važnih pitanja: Šta je zapravo brak? Je li njegova suština u formalnoj vjernosti, zajedničkom prezimenu i slici za javnost ili u iskrenosti, poštovanju i odgovornosti dvoje ljudi?
Otvoreni brak nije isto što i prevara. Prevara podrazumijeva kršenje dogovorenih granica i povjerenja. Otvoreni brak, barem u svojoj definiciji, podrazumijeva sporazum između partnera da im je dopušten određeni oblik intimnih odnosa s drugim osobama, uz jasno utvrđene granice i obostranu saglasnost. To ne znači da je takav odnos bez problema, ljubomore, emocionalnih posljedica ili rizika. Znači samo da se njegova pravila razlikuju od pravila monogamnog braka.
Razlika između ta dva odnosa nije nevažna. Ona se nalazi upravo tamo gdje počinje sloboda drugog čovjeka — u njegovom pravu da zna, odlučuje i pristaje bez prisile, manipulacije i obmane.
Bosna i Hercegovina između tradicije i stvarnosti
Naš prostor i dalje snažno oblikuju tradicionalne predstave o porodici, religijska uvjerenja i očekivanja okoline. Za mnoge građane Bosne i Hercegovine brak je zajednica koja podrazumijeva emocionalnu i seksualnu isključivost, a vjernost je sastavni dio moralnog i porodičnog identiteta. Takav pogled zaslužuje poštovanje, baš kao što i ljudi koji žive drugačije ne bi trebali biti automatski izloženi ponižavanju.
Problem nastaje onda kada društvo prestane razlikovati vlastite vrijednosti od prava da upravlja tuđim životima.
U našoj sredini još uvijek nije neobično da se o bračnim problemima govori samo onda kada postanu javni skandal. O nezadovoljstvu se šuti zbog djece, porodice, finansijske zavisnosti, straha od osude ili uvjerenja da se ono što se događa iza zatvorenih vrata nikada ne smije iznijeti pred druge. Ponekad se brak održava zbog ljubavi i međusobne posvećenosti, a ponekad zbog imovine, statusa, straha od samoće ili pitanja: „Šta će ljudi reći?“
Zato je važno napraviti razliku između očuvanja porodice i očuvanja njenog privida.
Možemo li zaista govoriti o moralnoj pobjedi ako dvoje ljudi godinama žive u laži, ali ih okolina smatra uzornim bračnim parom? I možemo li nekoga unaprijed proglasiti nemoralnim samo zato što je sa svojim partnerom dogovorio drugačiji model zajedničkog života?
To su pitanja koja zahtijevaju ozbiljnost, a ne senzacionalizam.
Licemjerje koje se skriva iza ugleda
U bosanskohercegovačkom društvu često se mnogo više pažnje posvećuje onome što će ljudi vidjeti nego onome što se zaista događa. Ženi se nerijetko pripisuje odgovornost za očuvanje porodice, dok se muškarcu ponegdje prešutno oprašta ono što bi se kod žene smatralo nedopustivim. Dvostruki moral nije nestao; samo je naučio bolje skrivati svoje lice.
Muškarac koji ima paralelnu vezu ponekad se u društvu predstavlja kao zavodnik, dok se žena u istoj situaciji izlaže mnogo oštrijoj osudi. A kada se nevjera otkrije, javnost nerijetko više raspravlja o tome ko je osramotio porodicu nego o tome ko je prekršio povjerenje.
U takvom okruženju rasprava o otvorenom braku postaje posebno osjetljiva. Ipak, ona nas prisiljava da preispitamo vlastite kriterije: osuđujemo li zaista neiskrenost ili nas uznemirava svaki oblik intimnog života koji odstupa od onoga na šta smo navikli?
To ne znači da trebamo prihvatiti svaki izbor kao dobar. Znači da bismo trebali naučiti razlikovati lično neslaganje od moralne osude, a moralnu osudu od uskraćivanja dostojanstva drugom čovjeku.
Može li otvoreni brak opstati bez ljubomore?
Može li čovjek iskreno voljeti partnera, a ipak pristati da on intimnost dijeli s nekim drugim? Može li se ljubav odvojiti od seksualne isključivosti? I je li ljubomora dokaz ljubavi ili strah od gubitka?
Psihologija odnosa ne nudi jedan odgovor koji bi vrijedio za sve parove. Ljubomora je složena emocija koja može proizlaziti iz privrženosti, nesigurnosti, ranijih iskustava, straha od napuštanja ili stvarne prijetnje odnosu. Nije sama po sebi ni dokaz velike ljubavi ni dokaz emocionalne nezrelosti.
Neki parovi uspijevaju održavati sporazumne nemonogamne odnose kroz iskrenu komunikaciju, jasne granice i redovno preispitivanje vlastitih osjećaja. Drugima takav model donosi bol, nesigurnost i udaljavanje. Ono što jednoj osobi predstavlja slobodu, drugoj može biti emocionalno neprihvatljivo.
Zato otvoreni brak ne treba romantizirati kao viši stepen svijesti niti ga automatski predstavljati kao put u propast. On je jedan od mogućih modela partnerskog odnosa, sa svojim zahtjevima, rizicima i posljedicama.
Posebno je važno razumjeti da pristanak nije isto što i pomirenost sa situacijom. Ako neko pristane na otvoreni brak samo zato što se boji da će izgubiti partnera, ostati bez finansijske sigurnosti ili biti ostavljen zbog druge osobe, tada se moramo zapitati koliko je ta odluka zaista slobodna.
Sloboda koja se dobija pod prijetnjom gubitka nije uvijek sloboda.
A šta je s djecom i porodicom?
U društvu poput bosanskohercegovačkog, gdje se porodica često posmatra kao zajednica koja mora zadovoljiti i očekivanja šire rodbine, pitanje otvorenog braka neminovno otvara i pitanje djece.
Djeci nisu potrebni roditelji koji po svaku cijenu održavaju privid savršenstva. Potrebni su im odrasli koji im pružaju sigurnost, dosljednost, emocionalnu dostupnost i zaštitu od sukoba koji nisu njihova odgovornost.
Ipak, iz toga ne proizlazi da je svaki model porodičnog života jednako jednostavan niti da su moguće posljedice nevažne. Tajne, konflikti, nepredvidive promjene i uvlačenje djece u partnerske sporove mogu narušiti osjećaj sigurnosti bez obzira na to kakav je model braka u pitanju.
Ako supružnici izaberu otvoreni brak, njihova međusobna saglasnost ne oslobađa ih roditeljske odgovornosti. Naprotiv, ona zahtijeva dodatnu zrelost, pažljivo postavljanje granica i svijest da privatne odluke odraslih ne smiju postati teret djece.
Vjernost: tijelu ili datoj riječi?
Za nekoga je vjernost isključivo pripadanje jednom partneru, emocionalno i fizički. Za drugoga je ona prije svega odanost, iskrenost i poštovanje dogovora, čak i ako taj dogovor dopušta intimne odnose izvan braka.
Ovdje se razilaze različite filozofije ljubavi.
Monogamni brak počiva na uvjerenju da se intimna isključivost može povezati s dubokom emocionalnom sigurnošću i uzajamnom posvećenošću. Otvoreni brak polazi od pretpostavke da seksualna isključivost nije nužan uslov svake trajne ljubavi, pod uslovom da oba partnera na takav odnos slobodno pristaju.
Nijedna definicija ne može se nametnuti svim ljudima kao jedini mogući opis njihovih osjećaja. Ali postoji nešto što bi moralo biti zajedničko svakom odnosu koji sebe naziva ljubavlju: odsustvo prisile, poštovanje granica, odgovornost za vlastite postupke i iskrenost prema drugom čovjeku.
Jer nije svaka fizička bliskost izdaja, kao što ni svaka formalna vjernost nije dokaz ljubavi. Ali ni pozivanje na slobodu ne može opravdati manipulaciju, ponižavanje ili zanemarivanje tuđih osjećaja.
Na kraju, ko ima pravo suditi?
Ne moramo svi živjeti isto da bismo jedni drugima priznali pravo na dostojanstvo. Neko će cijeli život željeti monogamni brak i u njemu pronaći najveću sreću. Neko će odlučiti da ne želi brak uopće. Neko će pokušati živjeti u otvorenom odnosu, svjestan da takav izbor nosi i slobodu i odgovornost.
U Bosni i Hercegovini, gdje su tradicija, religija i porodične vrijednosti duboko utkane u društveni identitet, o ovim pitanjima možemo razgovarati bez ismijavanja i bez potrebe da od svakog neslaganja napravimo moralni rat.
Ipak, postoji granica preko koje relativizacija ne smije preći: niko nema pravo zahtijevati od drugog da prihvati model odnosa koji ga povređuje. Ako jedna osoba želi monogamiju, a druga otvoreni brak, nijedno nema pravo silom preoblikovati uvjerenja onog drugog. Ponekad je najpoštenije priznati da se želje i vrijednosti ne podudaraju.
Možda je zato najvažnije pitanje manje provokativno nego što se čini.
Nije pitanje jesmo li za ili protiv otvorenog braka. Pitanje je jesmo li sposobni graditi odnose u kojima nema laži, ucjene, dvostrukih standarda i straha da ćemo izgubiti vlastito dostojanstvo ako kažemo šta zaista želimo.
Jer brak ne čini svetim samo papir, prsten ili mišljenje komšiluka. Njegovu vrijednost grade ljudi koji u njemu žive.
A sloboda nije pravo da od drugoga tražimo da prihvati sve naše izbore. Sloboda je i sposobnost da čujemo njegovo „ne“, da poštujemo njegove granice i da ne nazivamo ljubavlju ono što se održava samo strahom.
Možda se zrelost jednog društva ne mjeri time koliko se njegovi građani međusobno slažu, nego time koliko su sposobni razgovarati o onome u čemu se razlikuju — a da pritom ne izgube ni razum ni ljudskost.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.