Najniža razina šećera joj je bila 0,9, a najviša je prelazila 35. Život joj se drastično promijenio u vrlo ranoj dobi, no ova se studentica komunikologije naviknula na to. Zbog bolesti vodi zdrav i aktivan život.
Svestrana Lea uz studij ima i brojne hobije pa tako u slobodno vrijeme slika, šminka, ide u teretanu, a ima i nekoliko kućnih ljubimaca s kojima voli provoditi vrijeme. Uz sve to i radi kako bi stekla radno iskustvo i prije kraja studija. Ispričala je kako izgleda njezin život s dijabetesom i koje namirnice joj najviše odgovaraju.
Dijabetes joj dijagnosticirali u 4. godini
Kada su roditelji prvi put uočili da s Leinim zdravljem nešto nije kako treba već je imala uočljive simptome. Konstantno je bila jako žedna te je naglo gubila na težini.
“Budila sam se više puta usred noći kako bih pila vode, a bila sam i gladna. Kako sam odrasla u obitelji s mnogo doktora, a i bakina kći je također dijabetičar, vrlo brzo su prepoznali simptome i shvatili o čemu je riječ. Dijagnoza mi je postavljena gotovo odmah – u jednom danu. Šećer mi je bio toliko visok da tadašnji aparatići nisu mogli izmjeriti točnu brojku, što znači da je svakako prelazio 35”, prisjetila se Lea i dodala: “Ljudi zbog visokog šećera mogu biti jako razdražljivi te se, kako nemaju dovoljno inzulina koji bi im dao energiju, osjećaju jako slabo. U tim trenucima se osjećaju kao da ne mogu niti hodati.”
Promjena prehrane i aktivan život
Nakon dijagnoze Lea je nekoliko tjedana ostala u bolnici, a roditelji su joj dolazili u posjet svaki dan i pohađali edukaciju o tome kako živjeti s dijabetesom te kako koristiti inzulin i mjeriti šećer.
“Liječnicima je glavni cilj bio dati savjete o dozama inzulina, usklađivanju doza inzulina s prehranom kao i informacije o samoj prehrani. Rekli su da moram imati tri obroka u danu i dva manja međuobroka što i danas pokušavam prakticirati te uvesti dosta fizičke aktivnosti. Kad sam bila mala, roditelji su me svaki dan vodili u šetnju ili bi me vozili na razne treninge. Danas pokušavam što češće ići u teretanu”, priča 23-godišnja studentica.
“Sve mi je bilo jasno kada su djeca jela užinu u školi, a ja to nisam smjela nego sam od kuće nosila posebno pripremljenu hranu. Također, ispred škole je stajao ‘kokičar’ koji bi djeci prodavao gumene bombone. Roditelji mi nikad nisu dali da ih jedem jer su zaista puni šećera. Mama mi je jednom rekla: ‘Čak i da nemaš dijabetes, ne bih ti dala da to jedeš.’ Prije sam mislila da je to glupost, ali danas je shvaćam”, objašnjava kako je shvatila da će njezin život biti drugačiji od života njezinih vršnjaka.
Kako zbog svog zdravstvenog stanja mora paziti na prehranu, kroz godine je i sama naučila prepoznavati koje namirnice joj najviše odgovaraju, a koje nikako ne smije jesti, pipe Net.hr.
“Jedem jako puno proteina i mesa, najviše piletine i bijelo meso. Volim jaja, sve vrste sira, iako je za dijabetičare najbolji svježi sir. Trudim se uvesti svega što više. Važno je jesti i razne vrste povrća zbog vlakana jer održavaju šećer nižim, da ne naraste prebrzo. Ribu i kruh gotovo uopće ne jedem i jako sam smanjila krumpir i rižu. Slatko ponekad pojedem, jedino si onda dam i više inzulina. Najbolje namirnice za dijabetes su zrnati sir, jogurt, ali bez šećera i svo povrće (najbolje kuhano). Također konzumiram umjetno sladilo umjesto šećera. Preporučujem da nosite sa sobom svoje umjetno sladilo kao ja jer je to jako praktično kad ste vani. Od zaslađivača inače preporučujem fruktozu, eritrit i steviju”, objašnjava Lea.
Svakodnevno sebi daje inzulin
Inzulinsku terapiju je dobila još u bolnici. Lea kaže da je dijabetičarima s tipom 1 bolesti potreban inzulin s obzirom na to da ga je njihova gušterača prestala proizvoditi.
“Inzulin sebi dajem prije svakog obroka i kad mi se posebno digne šećer. Kako imam dvije vrste inzulina, drugi uzimam svaka 24 sata u isto vrijeme kao bazni inzulin, njega nazivamo dugodjelujući – i dajem ga svaki dan oko 22 sata”, objašnjava.
“Prošle sam se godine otrovala hranom u rujnu i nisam mogla ništa jesti ni piti. Tada mi je šećer naglo padao i nismo ga mogli nikako dići te sam prvi put u životu bila u opasnosti od šećerne kome. Probala sam imati dekstrozne bombone u ustima ispod jezika, ali i to sam ispovraćala pa sam na kraju završila na hitnoj gdje su mi infuzijom morali dati šećer kako ne bih pala u komu”, naglašava.
Ova mlada djevojka svakodnevno nosi senzor, čak i kada spava ili kad se tušira, kako bi u svako doba dana mogla pratiti promjene razine šećera u krvi.
“Nosim na ruci senzor što znači da mi mobitel zvoni ako mi je šećer nizak ili visok. Ovaj aparatić je koristan jer više ne moram mjeriti šećer u krvi neprestanim ubodima u prste na ruci već samo mobitelom ili uređajem za skeniranje. Skeniram senzor koji mi je na ruci i mijenjam ga svaka dva tjedna. Na mobitelu imam i aplikaciju na kojoj pratim šećer tokom cijelog dana. Crta mi graf i vidim sve u detalje, stvarno je odlična stvar. Neki ljudi preko njega za zaštitu lijepe kineziološku traku, ali ja to ne radim. Ne smije biti pod vodom više od pola sata”, napominje.
“Mislim da je najbolje okružiti se drugim dijabetičarima i poslušati njihova iskustva te naravno slušati savjete liječnika i uvesti puno fizičke aktivnosti pa čak i samo brzo hodanje svaki dan. Pijte puno vode i mjerite sebi šećer više puta i sve zapisujte. Također, računajte koliko ugljikohidrata unosite s pojedinim obrokom jer tako najbolje možete odrediti ispravne doze inzulina. Prije mi je bilo žao što ne mogu jesti puno slatkiša, pizzu i ostalu hranu, ali danas razumijem zašto je to tako. Najgore mi je bilo kada bi prijatelji prije školske nastave išli u pekaru, a ja ne bih smjela ići s njima. Život s dijabetesom nije toliko težak. Čovjek se navikne i bude sretan da mu nije nešto gore”, objašnjava ova hrabra mlada djevojka kako je naučila i prihvatila kako živjeti s ovom ozbiljnom dijagnozom.