Bitno je da do razgovora dolazi u tako važnom međunarodnom tijelu i u vrijeme najveće postdejtonske krize, koju je izazvao Milorad Dodik i njegov krug ljudi stvarajuću faktički preduslove za državni udar, a kasnije i „odgođenu secesiju“.
Najviše zabrinjava to što do „konsultacija“ dolazi upravo nakon što je iz Dodikovog pretorijanskog kruga (uvijek vjerna Željka Cvijanović) odaslan zahtjev zvaničnoj Moskvi da kao zemlja stalna članica Vijeća sigurnosti s pravom Veta – pokrene mehanizam.
Kakve namjere i ciljeve ima Moskva u ovom slučaju manje-više bi svima trebalo biti jasno, obzirom da se Putinov režim od pokretanja agresije na Ukrajinu pretvorio u otvorenog zagovornika promocije, ali i zaštite ideja Milorada Dodika.
Ljubav je, razumije se, obostrana.
„Saradnja“ Moskve i Dodika započela je još od one famozne predložene Rezolucije o Genocidu u Srebrenici, koja je uspješno oborena baš zbog stava Moskve i nastavlja se u istom ritmu i sadržaju sve do današnjih dana.
Dakle, nije tolika nepoznanica šta je sadržaj ruskih nastojanja da se pomogne Dodiku, već šta će biti odgovor drugih stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a? Pri tome ne mislim na Veliku Britaniju ili Francusku, pa čak niti na uvijek pragmatičnu Kinu, već na stav Trumpove administracije, koja u zadnje vrijeme – ima vrlo “prisne odnose” s Moskvom.
Toliko prisne da su nedavno dvije velike države zajednički odbacile Rezoluciju o ratu u Ukrajini, a što je do prije nekog vremena bilo skoro pa nezamislivo.
Vrag je, naravno, u detaljima. U široj slici koju Trump plete oko Ukrajine i EU, kao i u njegovoj želji da pošto-poto napravi neki deal sa realno slabim Putinom. Što se tiče Trumpa SAD su napravile i završile posao u Ukrajini.
Cijela zemlja nije pala pod težinom ruskog oružja, a Rusija je značajno oslabila, pa se sada mogu od Putina očekivati itekakve koncesije. Sve ostalo Trumpovu Ameriku ne zanima previše, pa ni to šta o tome misli zabrinuta Evropa.
I zašto je to važno u slučaju BiH?
Pa… prije svega nije samo važno za BiH, već i potencijalno za cijeli Balkan! Kako je kod Trumpa „sve moguće“… samo ukoliko je u skladu sa stavom „America first“ nije isključeno da bi se u veliku priču oko Ukrajine, mogla uvesti i pokoja manja.
Recimo na Balkanu… ili da budem još precizniji… u BiH!
Inicijativa za to ne mora nužno doći od Trumpa, već od Putina!
Zato je važno odgovoriti na dva ključna pitanja:
Koliko je Putinu važan Dodik (i RS), a koliko je sadašnja (američka) geopolitička arhitektira na Balkanu važna Trumpu? Može li se i o tome „pregovarati“, kao što se već čini u Ukrajini i šta bi se u tom slučaju moglo „naći na stolu“?
Čini se da će puno toga biti jasnije nakon „neformalnih konsultacija“ u Vijeću sigurnosti UN-a, kada će se jako pažljivo trebati proučiti izjave Moskve i Washingtona ili ponuđeni „papiri“.
Čak i ukoliko se, u diplomatskom maniru, ponude u formi – „non papera“?
Zadnji veliki deal između Rusije i SAD dogodio se neposredno pred Dejtonski sporazum. Iako se ovaj međunarodni ugovor, kojim je su okončani rat i agresija na BiH smatra „američkim čedom“ nema nikakve sumnje kako je „Dejtonsko-Pariški sporazum“ dobrim dijelom kreiran i prema željama zvanične Moskve, bez čijeg lobiranja sigurno ne bi bilo jednog od BH entiteta sa ekskluzivnim – nacionalnim predznakom.
A šta u svemu tome „radi“ Sarajevo?
To još ne znamo, osim što smo saznali da su Sarajevu saznali da Trump „još nije definirao svoju politiku prema BiH“.
Mostarci bi kazali… strepi (opet) k’o kenjac u lađi!