Njen nedavni intervju u emisiji “Nedjeljom u 2” bio je više od običnog razgovora to je bio trenutak otkrivanja onoga što je već godinama skriva – borba s vlastitim tijelom, borba s vremenom koje neumitno curi, borba s neizvjesnošću koja ju je na trenutke slomila, a onda opet podigla.
Nije samo govorila o raku, ona je govorila o životu i smrti. O tome šta znači biti na rubu, pa opet odlučiti boriti se, znajući da se tu borbu nikada neće moći dobiti u potpunosti.
Ona nije žena koja piše samo o svojim bolovima i patnjama. Niti o onim tužnim, patetičnim trenucima u kojima bi većina popustila. Vedrana Rudan je žena koja svojim riječima, svojim svakodnevnim odlukama, svojim životom, udara u srce tih istih patetičnih iluzija i pokazuje svijetu šta znači biti zaista hrabar.
Nema tu mjesta za suzdržanost, za uljepšavanje stvarnosti. Njena borba nije samo protiv raka – njena borba je protiv svega što joj pokušava oduzeti slobodu. I protiv nečega mnogo strašnijeg od bolesti – to je borba sa sviješću da vrijeme izmiče, da je vrijeme odjednom ograničeno, da joj ostaje samo nekoliko trenutaka da napokon izrazi istinu koju mnogi neće moći podnijeti.
Ona je, kao i uvijek, iskrena.
Do srži.
“Da, željela sam umrijeti”, priznala je, ne tražeći sažaljenje, već razumijevanje. U trenutku kada je saznala da metastaze guše njen život, bila je spremna na kraj, spremna na eutanaziju, jer je smatrala da nema nade.
Nisu to bile samo misli žene na ivici.
To su bili trenuci spoznaje da se smrt ne bira, ona samo dolazi. U tišini i miru, s hladnim osmijehom, Vedrana je odlučila da umiranje na rate nije opcija. Ona je htjela završiti, bez izdisaja po bolnicama, bez boli koja ne prestaje. No, nije mogla otići. Kako to inače u životu biva, iskušenja se redaju sama. Nije bila fizički sposobna. A tada, iznenada, iz nje je iznikao novi izazov: živjeti.
Iako je znala da njena borba neće biti “pobjednička”, ona nije odustala.
Ni tada, ni sada.
Snaga koju posjeduje, međutim, nije samo u fizičkoj borbi. Ona nije žena koja je pobjegla u riječ, ona je žena koja se suočila s vlastitom nesigurnošću i strašću prema životu. Nije bježala od smrti, ona je s njom razgovarala. I to ne jednom, nego više puta. Ali iz tih razgovora nije izašla poražena. Iz njih je izašla sa spoznajom o jednoj nevjerojatnoj istini:
“Život je poklon”, rekla je, misleći na svoju djecu, na supruga koji je nije puštao, na porodicu koja je zatražila još samo jedan dan, još samo jedan trenutak. Zatražili su je da ostane, iako je znala da je samo trenutak. I to je ono što je učinilo njenu borbu tako velikom – ona je odlučila ostati zbog onih koje voli, zbog onih koji su je ispunjavali ljubavlju i snagom.
Vedrana Rudan nije samo književnica. Ona nije samo žena koja se bori protiv raka. Ona je glas onih koji nisu u mogućnosti progovoriti. Njen jezik nije nježan, njezina borba nije romantična, njen pogled na svijet nije obojen ružičastim naočalama. To nije žena koja se izvinjava za to što je snažna, za to što nije poklekla pred sudbinom. Niti je žena koja bi bježala od istine. Istina je da je ona žena koja se bori za svaki trenutak, a unatoč tome što zna da su ti trenuci ograničeni, ona je tu.
Iako mnogi neće razumjeti njen pristup životu, borbi, smrti i ljubavi, Vedrana Rudan ostaje žena koja nikada neće zatražiti oprost za to što je ona – snažna, nepopustljiva, autentična. Žena koja je svojoj djeci i suprugu pokazala šta znači ljubav koja ne poznaje granice. To je ljubav koja je njenu smrt o kojoj govori i sama čini, nečim što je samo prelaz, ne završetak. Vedrana Rudan je nevjerobatna, ne samo zbog svog pisanja, već zbog svoje nevjerovatne snage koja nije potrošena ni pod najtežim okolnostima.
Njezina borba nije samo protiv bolesti, već protiv šutnje, protiv svijeta koji često zaboravlja kako je biti stvarno živ. Ova žena, koja odbija nestati bez traga, usprkos svim izazovima, pokazuje snagu koji mnogi ne mogu ni pojmiti.
Vedrana Rudan nas podsjeća na to da život, koliko god bio kratak, ne mora biti potrošen u tišini. On može biti ispunjen hrabrošću i ljubavlju, čak i kada se svaka sekunda broji.