Tu je i Jasminka, upamćena kao prva i jedina načelnica male i siromašne opštine Doboj Jug.
Ovo su žene su ponos Doboja i okolnih opština, mada se o njima malo zna, piše Srpskainfo.
Nije da Dobojlije nisu nikad čule za Marliz van Hofen, ali sudbina ove humanitarke iz Holandije i danas intrigira čaršiju.
Ima tome više od dvije decenije, kad je prvi put kročila u ratom razoreni grad i donijela humanitarnu pomoć iz bogate Holandije. Ali, niko tada nije ni slutio da će Marliz iz Utrehta, jednog od najznačajnijih univerzitetskih gradova Zapadne Evrope, preseliti u Doboj.
U međuvremenu, Marliz je doživjela svašta, a najviše – ljubavi.
Jedna ljubav ju je dovela u Doboj, a ona druga, majčinska, podstakla je da othrani 64 djece iz Doboja i okolnih mjesta.
Njena djeca danas žive u SAD, Belgiji, Njemačkoj, Holandiji…
– Sve su to djeca koja su imala bar jednog biološkog roditelja, pa nisu bila za usvajanje, ali njihove majke i očevi, iz različitih razloga, nisu bili u stanju da se brinu o njima. Najčešće su imali problem s alkoholom – priča Marliz.
Dolazila su joj, navodi, djevojčice i dječaci od tri-četiri godine, koji nisu znali da pričaju, ili su imali problema s kretanjem.
– Htjeli su da ih kategorišu kao djecu s umanjenim sposobnostima, ali ja sam znala da su oni takvi samo zato što su zapušteni – priča Marliz.
Mnoga od ove, u djetinjstvu „otpisane“ djece, danas su medicinske sestre, programeri, inženjeri, studenti.
Nedaleko od „Prijateljske kuće“ Marliz van Hofen, u kojoj danas živi petoro djece, nalazi se jedna urušena kuća bez krova, u kojoj ne živi niko.
Humanitarci beskućnici
Na ulazu piše da je tu sjedište Udruženja građana „ToPeeR“, Dobojlijama poznatog kao zaštitnika prava potrošača i kao mjesto na kojem se možeš požaliti na bilo koju vrstu diskriminacije i nepravde.
– Eto, nakon tolikih godina aktivističkog rada postali smo beskućnici – kaže napola u šali Snežana Šešlija, osnivačica ovog udruženja.
Snežana je u Doboj došla iz Beograda: prvi put zbog ljubavi, drugi put da „nervira moćnike“ i pomogne Dobojlijama, koji su s vremenom postali njeni sugrađani.
Još se sjeća kako je sve počelo borbom za prava djece sa poteškoćama, koja su bila skrivena u udaljenim selima, i za osnivanje Centra, u kojem ta djeca danas imaju dnevni boravak, pomoć logopeda, defektologa, psihologa…
Radili su i sa povratnicima u ratom razorenom gradu, zalažući se, još krajem devedesetih, za održiv povratak, koji je tada bio samo mrtvo slovo na papiru.
– Još se sjećam kako su strani donatori porodicama iz centra Doboja donirali ovna i četiri ovce da „obnove domaćinstvo“. I ljudi, šta će, rasprodaju ovce i opet nemaju ništa – prisjeća se Snežana.
Ipak, najviše je ponosna što je uspjela da mnoge Dobojlije, pa i mlade, podstakne na aktivizam i rad u zajednici.
Teško je „pokrenuti“ mlade ljude iz urbanih područja, ali pravi podvig je okupiti bake iz seoskih sredina i od njih načiniti aktivne članice društva.
A to je za rukom pošlo Mahiri Makarević iz Makljenovca, mjesta u kojem se završava Grad Doboj i počinje teritorija Federacije BiH.
Ipak, za Mahiru i njene drugarice granice ne postoje, ni teritorijalne ni one koje im nameću stereotipi. Mahira ima 64 godine i najmlađa je članica Udruženja žena „Plane“ Makljenovac.
Za sve su se morale izboriti
One ništa nisu dobile na tacni. Prvo su se morale same izboriti za prostor u kojem će se okupljati i djelovati. Bile su to odavno napuštene i zapuštene učionice mjesne škole, koje su date na korištenje Mesnoj zajednici. A i Mjesna zajednica je, ako ćemo pravo, bila na izdisaju, dok žene nisu preuzele stvar u svoje ruke.
I da ne dužimo: obnovile su prostorije u kojima danas pucketa vatra i širi se miris kafe, ljekovitog bilja i sveže ispečenih pita.
– Mi se ovdje okupljamo, šijemo, vezemo, neke od naših žena znaju i da tkaju. Domaće tjestenine, koje bismo svakako pravile svaka u svojoj kući, ovdje pravimo zajedno, a uz to se družimo, zajedno ručamo, popijemo kafu, ponekad i zapjevamo – priča Mahira.
I nisu u pitanju samo tipična „bakina posla“, poput kuvanja i pletenja; organizovale su žene iz Makljenovca i obuku za negovatelje i negovateljice, za pripremanje projekata, za izradu biznis plana.
– Ne zovemo se mi džaba „Palne“. To je naziv za dio sela u kojem se nalaze naše prostorije, ali i za žene koje imaju plan – kaže Mahira.
Plan je, bez sumnje, imala i Jasminka Begić, profesorka matematike iz Matuzića, kada se 2012. kandidovala za načelnicu male opštine Doboj Jug.
Kadidovala se i pobijedila. Potom se ponovo kandidovala i izgubila, ali uporna Jasminka nije odustajala.
Danas je jedina žena odbornica u jednoj od najsiromašnijih opština u Federaciji BiH. Da je lako, nije, ali Jasminka se ne da.
Ne da se ni njena zemljakinja Vesna Bošnjak, Dobojka odrasla u selu Kostajnica, koja danas, na drugom kraju dobojskog kraja, u malom selu kod Usore, ima – čarobnu baštu.
Ovo „čarobna“ treba shvatiti doslovno, jer Vesna na svom parčetu zemlje u selu Srednja Omanjska uzgaja više od 400 vrsta povrća i aromatičnog bilja i od njih pravi najnevjerovatnije stvari, poput žele bombona sa okusom mente ili kiselih krastavčića koji izgledaju kao minijaturne lubenice.
– Živjela sam sa suprugom i djecom u gradu, ali nisam mogla dozvoliti da porodično imanje propada, a nisam stizala na dvije strane. I tako, eto me ovdje, da mladima, a i onima malo starijima, pokažem da se na selu može dobro živjeti i lijepo zaraditi – kaže Vesna.