Već polovinom 2025., a oni dobro obaviješteni i ranije, mogli su pretpostaviti da od kraja ruske invazije na Ukrajinu nema ništa, da je će primirje u spaljenoj Gazi biti samo primirje za medije a ne u stvarnom životu (jer genocid je nastavljen i tokom primirja samo sporijim tempom), da je bilo pitanje dana kada će Amerikanci upasti u Venecuelu i napraviti haos, da američko-izraelski pritisak na Iran neće stati, kao i da američki plavi luđak i lider, na žalost najjače vojne sile na svijetu, Donald Trump, neće odustati od ideje preuzimanja zaleđenog Grenlanda pod vlast Amerike.
Isti onaj Trump, prvi osuđeni kriminalac (slučajevi „prostitutke“ i finansijskih malverzacija) koji je ušao u Bijelu kuću, šef zemlje direktnog saučesnika izraelskog genocida u Gazi, nečovjek kojem krajem 2025. podijeliše više nagrada za mir nego što su mogli sanjati najveći istinski graditelji mira legendarni Arafat, Mandela, Majka Tereza, Iranka Mohammadi, Afrikanac Aby Ahmed i drugi. Ali… to su valjda današnji novi sistemi vrijednosti, nova mjerila za nešto dobro, novi poredak, novo normalno kao iz vremena korone. Žalosno, jadno, bolesno, zabrinjavajuće…
Na žalost, svaka od gore navedenih crnih prognoza se obistinila. Ipak, ono što se malo ko nadao jeste da se sve to desilo već u prvom mjesecu nove godine. Amerikanci su upali u Venecuelu i „ukrali“ im lidera kao da su krenuli u lov na divljač a ne na predsjednika zemlje. Uspjeli su oni koji su to planirali da izazovu unutrašnji haos u Iranu (izvana mu nisu mogli ništa) i udare u temelje države gdje je preko 2000 izgubilo život u neredima. A u međuvremenu je Trump svojim prijetnjama Grenlandu doveo situaciju do usijanja, do te tačke da su evropske zemlje počele slati vojne snage na ovaj ledeni otok. A potom je opet počeo da budaleše s carinama evropskim zemljama koje su poslale vojnike na Grenland ponovo rušeći međunarodne odnose.
Što se Ukrajine tiče, Putin je „vatreno“ počeo 2026. tako što je odmah na startu iste žestoko bombardovao ukrajinske gradove, što raketama, što dronovima… Pa se opravdano pitamo – jesmo li mi to na početku svjetskog rata ili on već traje a da mi nismo svjesni toga?
O problemima u Venecueli, Iranu i na Grenlandu koji su trenutno nove top teme u 2026., kao i samom Trumpu čiji političko-ekonomski potezi na globalnom nivou sve više pokazuju da se radi o biću koje sve u životu gleda kroz dolar i silu bez trunke osjećaja za čovjeka, pričali smo s univerzitetskim profesorom, sociologom i vanjskompolitičkim analitičarem, Srđanom Vukadinovićem.
Klasična otmica lidera
Amerikanci su bukvalno kidnapovali Madura pred nosom njegovoj vojsci i narodu i odveli ga u SAD gdje je već počelo suđenje. Pojavile su se glasine da je sve dogovoreno, da je otmica bila prelagana, ali…
– Slučaj sa predsjednikom Venecuele Nicolasom Madurom je klasična otmica, koju su SAD izvršile na teritoriji jedne suverene i nezavisne zemlje. Otrmice vrše teroristi, pa su sa ovim činom SAD svrstale u red terorističkih država. Priče da se sam Maduro predao ili da je to hapšenje su priče za malu djecu sa kojima se nastoji banalizovati i vulgarizovati ovako nezapamćen postupak. Zapravo, one mogu trajati isto onoliko koliko je trajala optužba Maduru da je vođa globalnog narko kartela. Ubrzo, poslije samo dva dana, su SAD odustale od takve optužbe i ublažile istu. Uostalom 51% novca koje potiče od latinoameričkih narko kartela se nalazi i završava u američkim bankama, ističe na početku profesor Vukadinović.
– Hapšenje Madura i njegove supruge je, osim što je teroristička akcija, i duboko nelegalna, jer nijedna država ne može provoditi svoje zakone na teritoriji druge nezavisne države, bez njenog pristanka. SAD su, inače, pravdale ovu otmicu optužbama za narko-terorizam protiv Madura od strane američkog pravosudnog sistema. U Venecueli je jedinstven stav da je Maduro izdan od strane vojnog vrha, bezbjedonosnih službi i najbližih saradnika. Situacija u Venecueli je vrlo nestabilna. Izražene su tenzije i protesti. Velika je neizvjesnost koja može kulminirati unutrašnjim sukobima unutar same Venecuele. Značajan dio društva ne prihvata i odbacuje novu vlast, na čelu sa Delcy Rodrigez, i smatra Madura legitimnim predsjednikom. Tako da otmica predsjednika Madura produbljuje političku krizu u Venecueli i znatno povećava rizik od šire destabilizacije regiona i međunarodnih tenzija.
Teška nafta
– Budući da Venecuela ima jedne od najvećih svjetskih rezervi nafte (oko 303 milijarde barela), i to one tzv. teške nafte, koja nedostaje i koja je neophodna američkoj industriji, svaka dramatična akcija, kao ova izvedena 3. januara 2026.godine, direktno utiče na kontrolu energetskih resursa, na odnose SAD sa Kinom i Rusijom, kao i na globalno tržište energenata.
Amerikanci su već „stavili pod svoje“, Rodrigezovu, koja bezpogovorno izvršava sve njihove zahtjeve, a pogotovo one oko ustupanja značajne količine nafte, besplatno ili pod bagatelnim cijenama, zbog čega je ovo sve i uradjeno.
– Uostalom, poslije terorističke akcije, koja je u Venecueli izvedena uz pomoć opozicije i drugih državnih struktura, SAD nisu uradile ono što je većina svijeta očekivala, a to je da promijene Madurove saradnike u vlasti. Amerikanci nisu postavili za predsjednika Venecuele nikoga iz opozicije, pa čak ni Edmunda Gonzalesa Urrutiu, za koga se tvrdilo da je dobio poslednje predsjedničke izbore, 2024.godine, a ni Mariu Corinu Machado, dobitnicu Nobelove nagrade za mir za 2025.godinu. Dovoljan je to znak da će vlasti sa Rodrigezovom biti veoma servilne prema SAD-u i njihovim zahtjevima. Trenutna predsjednica Venecuele je pristala da ova zemlja isporuči SAD-u izmedju 30 i 50 miliona barela nafte, i to one nafte koja je ranije bila pod sankcijama. Ova nafta će se prodavati uz američku kontrolu prihoda. Isporuke dogovorene nafte bi se odvijale direktno u američke luke, pod nadzorom američkih kompanija i energetskog sekretara.
Ovakva nastojanja Donalda Trumpa su motivisana isključivo nastojanjima za komercijalnom dobiti, a nikako željom za promocijom demokratije i zaštitom ljudskih prava. Trump kao kapitalista biznismen doživljava SAD kao multinacionalnu kompaniju, a sve predsjednike država u obije Amerike kao izvršne direktore, smatra Vukadinović.
Kaže kako sada i druge latinoameričke zemlje strahuju…
– Slučaj sa Madurom izaziva strah od sličnih akcija u nekim zemljama Južne Amerike. Mada se Venecuela može posmatrati kao djelimično izolovan slučaj zbog dugogodišnjeg sukoba SAD sa Madurovom vlašću, optužbama za kriminal, kao i zbog energetskog interesa i slabe medjunarodne zaštite Venecuele u praksi. Mnoge su procjene da je zapravo BRIKS ostavio Venecuelu na cjedilu. Neke druge države Južne Amerike strahuju od sličnih akcija SAD-a, ali Brazil, Argentina, Kolumbija, Čile, Peru i Kuba imaju jake institucije, imaju jaku međunarodnu podršku, i nisu u direktnom sukobu sa SAD. Ali, i pored toga neke od ovih zemalja su u riziku od sličnih aktivnosti zbog teške političke krize u pojedinim od njih, kao i izolacije, i dijelom optužbi za transnacionalni kriminal. Vjerovatnije od otmice ili nekih drugih nasilnih akcija u pomenutim državama, su aktivnosti na disciplinovanju ovih zemalja u vidu ekonomskog pritiska, sankcija i njihovog selektivnog ukidanja, zatim tajni diplomatski dogovori i političko slabljenje vlasti u ovim zemljama iznutra, kaže naš analitičar.
CIA – teroristička organizacija
U Iranu u kojem je nedavno hiljade ljudi ubijeno tokom protesta sve miriše na povratak stare vlasti. Gdje god se u svijetu dese neki nemiri uvijek se prvo pomisli kako Amerika ima svoje prste/interese upetljane tu, a često i bude tako. Da li je po Vama i ovaj haos u Iranu također američko-izraelska špijunska igra i, ako jeste, da li je moguće da bi iranski narod pristao da im Zapad uređuje zemlju?
– U događaje u Iranu su direktno umiješane SAD. Naravno Izrael i mnoge druge marionetske države su tu samo folklor. Različite su vrste upliva SAD u proteste u Iranu. Pored diplomatskih, vojnih, ekonomskih i političkih angažmana tu je dominantan uticaj američle obaveštajne agencije. Jer, CIA je klasična teroristička organizacija koja raspolaže sa obavještajnim podacima i izaziva krize u druguim zemljama. I onda se politika SAD-a pojavljuje kao spasilac koji će to riješiti na način kako odgovara njihovim geostrateškim i komercijalnim interesima. Međutim, u Iranu je jedan mnogo rigidniji sistem bezbjednosti i zaštite od takvih provokacija. Iran ima dvostruki bezbjedonosni sistem koji čine formalni državni i revolucionarni strukturni segmenti. Pored regularnih oružanih snaga (Artesh), najmoćnija struktura u Iranu je Islamska revolucionarna garda, koja je paralelna formacija sa regularnom vojskom. I tu malo teže idu operacije slične onoj u Venecueli, smatra tuzlanski profesor.
Ponosni Iranci
– Većina Iranaca ni u kom slučaju ne bi pristala da im unutrašnje odnose uredjuju SAD i njihovi partneri. Nije sporno da su u sedamdesetogodišnjoj prošlosti SAD uredjivale ili pokušavale da urede unutrašnje odnose i smjene režima, prvo kada su pomogle u rušenju demokratski izabrane vlade premijera Mossadegha ili dogadjanja prilikom uspostave Islamske Republike (1979). Upravo ovi dogadjaji, tada, pokazuju da se sve intervencije SAD i stranih sila u Iranu pretvore u svoj kontraefekat.
– Jer, Iranci su jako ponosni na svoju istoriju i kulturu, pa intervenciju SAD-a i drugih stranih zemalja doživljavaju kao okupaciju i poniženje. Tako da pokušaj SAD-a da uredjuje unutrašnje odnose u Iranu je politički potpuno neprihvatljiv, a društveno neodrživ. Nije sporno da većina stanovnika Irana želi reforme, slobode i ljudska prava, ali svi oni žele da ih sami sprovode, i da do njih sami dodju. Iranci žele da te promjene dođu iznutra, a ne da im ih neka strana sila nameće.
Sumnja da će se desiti povratak stare vlasti…
– Povratak stare vlasti, koju danas personifikuje princ Reza Pahlavi, je malo moguć, jer upravo Revolucija kada jer skinut Šah Reza Pahlavi je bila jedan masovni pokret koji je bio usmjeren protiv autokratske vlasti na čelu koje se nalazio otac iranskog Princa, kao i protiv korupcije i američkog uticaja. Od tada Iran funkcioniše kao Islamska Republika sa vrhovnim vodjom Ajatolahom, i sistemom koji kontroliše vojska, policija i sudstvo. Povratak stare vlasti nije moguć, zbog toga što većina mlađih Iranca traži reforme i slobode, a ne povratak monarhije. Institucije stare vlasti, čak i u nekim malim ostacima ne postoje, a aktuelni režim u Iranu princa Pahlavija prikazuje kao eksponenta SAD-a i stranog pomagača koji je prijetnja današnjem Iranu.
Postoje institucije koje ga mogu zaustaviti
Od Trumpa koji se počeo gaditi čak i nekima koji su ga birali, možemo očekivati sve i svašta. Njegovi pomoćnici, saveznici, prijatelji… sve manje su domaći i strani političari, a sve više milioneri i milijarderi koji žele kupiti/oteti planetu i koji polako Ameriku uvlače u jednu izolaciju i dovode do situacije da ih cijeli svijet počinje mrziti zbog vanjske politike i sile koju sprovode. Da li postoji način da se Donald Trump zaustavi nekim političkim putem, ako ne izvana, onda iznutra, u njegovo zemlji?
– Mnogi Trumpovi postupci prema državama i regionima svijeta mogu povesti SAD u neki oblik izolacije. Ta izolacija može biti politička, diplomatska i ekonomska. U političkim procesima smanjuje se uticaj SAD, kada su u pitanju multilateralni procesi, aktivnosti u Ujedinjenim nacijama ili nuklearni pregovori. Pod Trumpom SAD se izoluje i od mnogih medjunarodnih organizacija i mehanizama iz kojih ova zemlja izlazi. Izolacija u diplomatskom smislu znači da SAD umanjuje svoje kontakte sa ključnim saveznicima i međunarodnim organizacijama. Sankcije koje SAD jednostrano uvode mnogim zemljama, kao i razne unilateralne mjere ograničavaju trgovinu i saradnju sa drugim zemljama što je put u ekonomsku izolaciju.
– Mnoge države zbog Trumpove spoljne politike prema Iranu, Bliskom istoku, a i vjerovatno prema Venecueli i Grenlandu, stvaraju određeni front prema SAD-u. To ne znači da će taj front biti verifikovan u nekoj vrsti vojnog saveza, već se više država ili aktera koordinirano ili nezvanično protive američkim interesima. Te zemlje djeluju u potpunoj suprostavljenosti sa politikom SAD-a. Unutar SAD-a postoje mehanizmi i insitucije koje mogu ograničiti ili zaustaviti Trumpovo „divljanje“. Ali, to nije tako jednostavno i zavisi od trenutnog rasporeda snaga u Kongresu, koji se ponekad vrlo brzo „presloži“ na jednu ili na drugu stranu. Takođe, to zavisi i od (ne)podrške javnosti. A Trump je danas na najvećem minimumu podrške kada je u pitanju američko javno mnjenje, kaže naš sagovornik.
Aneksija nije moguća?
Potencijalna američku aneksija Grenlanda ili čak upad silom na teritorij ove zemlje koja pripada Danskoj, članici NATO-a, izaziva opravdan strah u Evropi od vojnog sukoba na kontinentalnom nivou koji čak i u teoriji ledi krv u žilama. Ipak, kad vidimo šta se dešava u svijetu oko nas ništa više nije isključeno.
Sagovornik Bosnainfo smatra da će na kraju prevladati barem mrvica razuma i da neće biti vojnog sukoba, ali i da situaciju sve više izmiče kontroli.
– Po svoj prilici za Donalda Trumpa ništa nije nemoguće, pa i da „prisvoji“ dio teritorije jedne evropske zemlje, članice NATO pakta. Zbog strateškog značaja za Arktik i bezbjednost SAD Trump neće birati sredstva, i neće odustati ni od jedne opcije, da prisvoji Grenland, uprkos tome što su danski i lideri Grenlanda jasno poručili da je to za njih „crvena linija“.Iako se Trump poziva na činjenicu da Danska ništa neće moći da uradi ako Rusija i Kina budu željele da okupiraju Grenland, a da SAD može sve. Izazivanje straha „zbog agresivnosti“ ove dvije zemlje je namjera da se ponizi Evropa. Aneksija Grenlanda nije uopšte usmjerena protiv Kine, već protiv Evrope i njenog slabljenja. A Rusija za to vrijeme zadovoljno trlja ruke, jer će Grenland biti novo čvorište odakle će teći ruska nafta prema SAD-u i Evropi. Zapravo, on će biti zamjena za Sjeverni tok 1 i 2, koji su Evropljani i Amerikanci, preko izvršilačke ukrajinske grupe, razorili i uništili eksplozijama izazvanim namjernim podvodnim sabotiranjem, smatra Vukadinović.
Novcem do Grenlanda
– Realno gledajući aneksija Grenlanda od strane SAD-a nije moguća. Mada je kod Trumpa sve moguće, ipak aneksija Grenlanda bi bila smrtni udarac za Evropsku uniju i za NATO pakt. Tako da ni u kom slučaju ne može doći do ratnog sukoba izmedju SAD i Danske. Stvorio bi se takav haos da bi to pogubno djelovalo i po Trumpa, i Evropu, i NATO. Jer, Danska je dio NATO pakta. Član 5 Sporazuma o ulasku u NATO kaže da napad na svaku zemlju članicu pojedinačno je napad i na NATO kao kolektivitet. A vodeća vojna i politička snaga u NATO-u su SAD. Može Trump kršiti pravila, kao što i radi, ali ne može ukinutu sistem bez da sruši i moć SAD-a zajedno sa njim. Mada ako je Trump mogao da naredi da se otme predsjednik jedne suverene države, onda je pitanje što to Trump ne može?
Milion svakom stanovniku…
– Ipak, realniji scenario za Grenland, ili neke od opcija, su da on bude pod dominantnim političkim uticajem SAD-a, ili izgradnja velike vojne baze, mada ista već postoji, ili investicije, ili sporazum o strateškoj saradnji. U glavi Trumpa biznismena se pojavila i ideja da kupi Grenland od njegovih stanovnika, tako što će svakom od njih isplatiti sumu od milion dolara. S obzirom da Grenland broji oko 60.000 stanovnika, ta cijena bi se kretala oko šest milijardi dolara, što je za američki budžet i njegove izdatke samo jedna mrvica. Mada je i to teško ili nemoguće izvodivo, jer stanovnici Grenlanda nisu vlasnici teritorije i ne mogu je prodati, jer nisu nosioci suvereniteta. A nosilac suvereniteta je Danska. Najvjerovatnije će se priča oko Trumpove želje za Grenlandom završiti povećanjem ekonomskog i strateškog uticaja SAD-a kroz investicije, vojne baze i diplomatiju. Na taj način će SAD imati Grenland indirektno, a ne i formalno, zaključio je analitičar Srđan Vukadinović.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.