“Dobro je bilo dok su djeca mala bila. Nisam se morao kriti, priča mi moj dobri Sudo.
Dok su išli u osnovnu i srednju, ja sam normalno radio u Komunalnom preduzeću na odvozu smeća. Nikad se nisam žalio. Iako sam završio Fakultet zaštite na radu, nemam ni dana staža sa VSS. No, neka je. Neka mi je porodica živa i zdrava.
Kada su mi Mirha i Enida krenule na fakultet, kućni budžet nije mogao podnijeti sa samo jednom plaćom. Onda smo ja i Samira, supruga, počeli sakupljati sekundarne sirovine i brati, sušiti i prodavati ljekovito bilje po pijacama. Za 7 godina, dok su one studirale, nismo odmorili ni dana. Ja s posla, moja Samira čeka i palimo starog “Pasata” sa prikolicom pa put pod noge. “Očistili” smo sve obližnje šume i riječna korita od odbačenih starih šporeta, limova i školjki od automobila. Samira bi znala reći: “Više smo mi uradili na polju ekologije nego sva udruženja zajedno.”
Znali smo šta nam je cilj. Iškolovati kćerke. I nije nam bilo teško. Imali smo plemeniti roditeljski cilj. I patili smo, oskudijevali i radili. Samo da njima u Sarajevu ne fali ništa. Istini za volju, i one su odlični studenti bili. Prvo je diplomirala Enida ekonomiju pa Mirha farmaciju. One presretne i mi sa njima. Sijamo. Na svečanoj dodjeli diploma, ja pozajmio odijelo od rođaka Mirse a moja Samira od svoje sestre. Niko nije bio ponosniji od nas. Moja Samira je neprestano plakala zbog sreće. Zbog činjenice, da smo uspjeli. Da smo im dali najbolje “ruho” što roditelji mogu dati svom ženskom djetetu. Fakultetsko obrazovanje…
Završile su pripravnički i brzo se zaposlile. Udale su se u razmaku od 6 mjeseci. Ispratili smo ih kako dolikuje. Da se ne sramotimo. Da ih ne sramotimo. Iako sam digao kredit koji ću otplaćivati do penzije. Ali ne žalim se. Samo neka su one sretne. Onda smo prestali skupljati otpad i bilje. Samo sam ja radio u firmi, a Samira je u lokalnoj firmi plela stolice od plastike.
Onda sam počeo da se osjećam neprijatno jer sam imao rejon odvoza smeća gdje mi žive prijatelji. Mirhin i Enidin svekar i svekrva. Ugledni ljudi. Direktori, biznismeni, advokati… Prvih dana smo se pozdravljali kako i dolikuje prijateljima, a onda sam vidio ko sve kod prijatelja sjedi u dvorištu.I bilo me stid. Više se nisam javljao kad kupimo smeće. Samo bi nabio kapu na lice, da se ne prepozna da sam to ja. Da ih ne sramotim.
Onda jednoga dana kad sam istovario smeće pored Enidine kuće i žurno krenuo prema kamionu začu Enidin glas: “Babo, dođi bujrum. Zar bi prošao da se ne javiš? Odmah da si ušao da popijemo kafu. Zovi i kolege”. I nisam imao kud. Ušli smo u dvorište. Puno je ljudi. Sve znameniti. Gradonačelnik. Predsjednik suda. Ministri. Svi sa suprugama.
Mene “zemlja jede”. Prljav sam od kanti. U “smećarskoj radnoj uniformi”. Mojim kolegama svejedno. Njih se ne tiče. Pocrvenio sam i htio da sjednem u kraj, kad me Enida pozva u sami vrh stola. Svi pogledi se usmjeriše prema meni. Sve sam vidio u trenutku. I cinične osmjehe i podsmjehe i poglede gađenja. Enida ustade i poče svoj govor:
“Dame i gospodo. Ovaj čovjek pored mene je moj otac. Ovaj čovjek i moja majka su žrtvovali svoj život za nas dvije. Pogledajte ga. Pred penziju. U istoj firmi. Vozi smeće. A fakultet završio prije 30 godina. Redovno u onoj bivšoj državi. Mnogi od nas, ovdje okupljenih, nismo to mogli. Ovaj čovjek ovdje je za mene i moju sestru veliki. Najveći. Veći nego bilo koja moja i vaša titula. On ima titulu čovjeka. Dobro ga pogledajte. Od sutra pa do penzije on radi u Upravi Holdinga čiji sam direktor, a ja i sestra smo njemu i majci kupili nov dvosoban stan i auto. Od sutra se nas dvije žrtvujemo za njih kao što su oni za nas. A majka… Neće više plesti. U to ime želim da im čestitam i kažem da ste nam sve na svijetu.” Zagrli me i zaplaka.
Ja sam bio zatečen i nisam znao šta uraditi. Kolege su me grlile razrogačenih očiju, a gosti koji su se maloprije ironično cerekali, su ostali u čudu otvorenih usta. Kao i prija i prijatelj. Otišao sam. Završio smjenu. Kad sam došao kući i svojoj Samiri ispričao, tek smo tad počeli zajedno plakati.
I jecati. I blagosivljati. Njih dvije. Naša dva oka. Dva ponosa.
Evo nas u našem stanu. Sa centralnim grijanjem. Sa autom. Odlazim i dolazim sa posla u odijelu. Sa kravatom. Samiri i meni zarasle šake od ranica zbog teškog posla.Teškog života.. Još ne možemo vjerovati. Ali je istina. Da u životu čovjeku nema bolje nagrade od hairli djece…
Elvir Peštalić (Facebook)