Srbija je na kraju i glasala (nevoljko) za rezoluciju Opće skupštine UN-a kojima se osuđuje ruska uporaba sile i nezakonita aneksija ukrajinskog teritorija. No Vučićeva je vlada više puta odbila podržati zapadne sankcije protiv Rusije. Evropski zvaničnici, američki senatori i razni izaslanici pohrlili su k Vučiću govoreći mu da je vrijeme da izabere: hoće li Srbija biti dio Evrope ili saveznik Rusije? Unatoč svim pritiscima, Vučić drži Srbiju u neizvjesnosti.
Ali Srbija ne može još dugo ostati neutralna kada je u pitanju sukob Rusije protiv Ukrajine. Ostati neutralan dok krvnik kolje žrtvu znači moralno stati na stranu krvnika.
Odnos Srbije prema ratu u Ukrajini zahtijeva dodatni kontekst. Dok u drugim zemljama ruska državna novinska agencija Sputnik i ruski TV kanal RT šire propagandu Kremlja, u Srbiji se većina domaćih medija ponaša kao da su i sami dio ruske mašinerije pod zapovjedništvom Kremlja. Problem naravno nije ograničen samo na medije. Srbija se nikada nije odrekla velikosrpske nacionalističke ideologije koja je dovela do ratova u bivšoj Jugoslaviji. Jedina iznimka bila je kratka premijerska vladavina Zorana Đinđića, ali to je prekinuto njegovim ubistvom 2003. godine.
Današnje srpske političke vođe bile su sudionice ratova devedesetih. Vučić je bio visoki dužnosnik Srpske radikalne stranke osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja. Njegov koalicijski partner Ivica Dačić, čelnik Socijalističke partije Srbije, bio je glasnogovornik Slobodana Miloševića. Jedan od najbližih Vučićevih suradnika, ministar unutarašnjih poslova Aleksandar Vulin, karijeru je započeo kao dužnosnik Jugoslavenske ljevice, stranke koju je osnovala Miloševićeva pokojna supruga Mirjana Marković.
Današnja ministrica za evropske integracije Jadranka Joksimović radila je u časopisu Srpske radikalne stranke Velika Srbija, čiji naziv (Velika Srbija) govori sam za sebe. Srpski politički lideri još uvijek javno ne priznaju Srebrenicu kao genocid. Suočavanja s prošlošću na državnoj razini nije bilo. Naprotiv, političke, medijske, kulturne, crkvene i društvene elite i dalje negiraju odgovornost Srbije za ratne zločine. Nedavni historijski revizionizam u Srbiji sugerira da su Srbi bili žrtve, a ne zločinci. Međunarodno osuđeni srpski ratni zločinci vraćaju se kući nakon odslužene kazne, pa bivaju dočekani kao heroji i dobivaju medijski prostor da iznesu svoju verziju istine za koju vjeruju da Haaški sud, naravno, nije mogao razumjeti.
Za ekstremno desne srpske nacionaliste mir na Balkanu samo je privremen, baš kao što su i granice. I dalje sanjaju veliku srpsku državu koja će obuhvaćati Kosovo, Crnu Goru, Republiku Srpsku i dijelove Hrvatske.
Ostvarenje tog sna nije sada moguće, ali nacionalisti su strpljivi. Nakon poraza u jugoslavenskim ratovima povukli su se kako bi lizali rane, raspirivali mržnju prema susjedima i putem medija držali stanovništvo u stanju borbene pripravnosti. ‘Moramo čekati dok se međunarodne okolnosti ne promijene‘, jedan je od glavnih narativa ruske propagande plasiran na srpsko tržište, a koji se filtrira kroz dijelove srpskih medija više od dva decenija, piše Jutarnji.