Prisutnima će se obratiti premijerka BPK Aida Obuća, predsjednica Udruženja “Žena-žrtva rata” Bakira Hasečić i direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu prof. dr. Rasim Muratović.
Monografiju će na skupu, u sklopu Programa obilježavanja 18. septembra, Dana oslobođenja, Dana BPK i Grada Goražda, promovisati dr. sc. Muamer Džananović, mr. Almir Grabovica i mr. Hamza Memišević.
Osnovna svrha i motiv za izradu monografije bio je da se javnosti ponudi dokumentovana istina o najstravičnijem zločinu nad Bošnjacima u toku agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992-1995. godine, a to je zločin spaljivanja živih civila (žena, djece i starijih osoba), koji su prethodno opljačkani, a neke žene i djevojke su silovane i seksualno zlostavljane.
Promotor Muamer Džananović pozvao je sve zainteresovane da danas dođu u Goražde na promociju djela koje govori o spaljivanju desetina bošnjačkih civila koje su pojedine komšije Srbi zatvorili i spalili u kući u Pionirskoj ulici 14. juna 1992. godine.
“Govorimo o djelu u kojem kolega Ermin Kuka piše o jednom od najmonstruoznijih zločina počinjenih nad Bošnjacima tokom agresije.
Spaljivanje živih bošnjačkih civila bila je masovno rasprostranjena pojava u Višegradu i zbog toga je jedna od ključnih determinanti počinjenih zločina na prostoru ove općine tokom agresije. Danas se zločinci i ovi zločini slave i veličaju, njihova djela promoviraju…
Naša obaveza je da bebu od dva dana ‘koja se posljednja čula’, preostalu živu spaljenu djecu (ukupno trinaest), njihove majke i ostale žrtve ovog zločina, kao i drugih zločina naravno, ne zaboravimo i svakodnevno spominjemo i podsjećamo.
Neki Bošnjaci kažu da tako vršimo ‘teror sjećanja’, mi se s njima ne slažemo. Mislim da posebna pozivnica nije potrebna. Bujrum!”, naveo je Džananović u pozivu na svom Facebook profilu.
Autor djela, doc. dr. Ermin Kuka, viši naučni saradnik pri Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu kaže da je osnovni cilj i svrha monografije da s naučnog i stručnog aspekta čitateljima približi osnovne činjenice i istinu o najmonstruoznijim zločinima počinjenim nad Bošnjacima u Republici Bosni i Hercegovini i gradu Višegradu u periodu agresije od 1992-1995. godine.
– Riječ je o zločinima spaljivanja bošnjačkih civila (žena, djece, starijih osoba) u Višegradu, gradu za koji se slobodno može reći da je grad živih lomača. Višegrad je, ujedno, i paradigma zločina spaljivanja civila u srcu Evrope na kraju XX stoljeća – navodi autor.
Prema njegovim riječima, monografija je istina i najbolje oružje kojim se bori da svi nevini živo spaljeni bošnjački civili u kući Adema Omeragića u Pionirskoj ulici u Višegradu 14. juna 1992. godine ne budu zaboravljeni.
– Ona nije knjiga o smrti, već zapravo knjiga o životu i istini. Ona je i apel da se prekine dugogodišnji zavjet šutnje izvršilaca gnusnog zločina spaljivanja bošnjačkih civila u Višegradu i svih komšija Višegrađana srpske nacionalnosti.
Nemoguće je bilo učiniti tako gnusan i monstruozan zločin, pomno planiran, koordiniran i organiziran, a da samo nekolicina direktnih izvršilaca zna za to.
Jer, dok srpski narod u Višegradu, ali i cijeloj Bosni i Hercegovini sam sebi ne pogleda u oči i ne prizna da je period od 1992-1995. godine najmračniji period srpske historije, da se zbog toga stidi, pokaje i uputi javno izvinjenje, nema sreće ni za koga na ovim prostorima – tvrdi Kuka.
Ističe da je naučno i stručno tretiranje ovog oblika zločina potreba i zahtjev današnjeg vremena, te ujedno i obaveza preživjelih žrtava da ostave vječiti pisani trag i spomen na nevine žrtve, koje su spaljene i ubijene isključivo i samo zato što su bili Muslimani (Bošnjaci) – ta obaveza da se ostavi i pisani trag o tome je osnovni motiv pisanja ove monografije.
– Monografija je rađena dvojezično (bosanski i engleski jezik), kako bi mogla biti izvor istinitih spoznaja i saznanja za sve zainteresirane inozemne goste, naučnike, istraživače, studente…
Sjećanje i pamćenje zločina spaljivanja civila u kući Adema Omeragića u Pionirskoj ulici, ali i svih drugih živih lomača na području Višegrada, treba ujedno biti i poruka preživjelih žrtava svima onima koji raspolažu informacijama i znaju, da prekinu zavjet šutnje i kažu gdje se nalaze posmrtni ostaci spaljenih bošnjačkih civila.
Svaka žrtva, neovisno kojoj nacionalnoj, etničkoj ili vjerskoj skupini pripadala, zaslužuje da se zna i označi mjesto njenog vječnog smiraja. To će ujedno značiti i smiraj preživjelima, da znaju gdje su ukopani njihovi najmiliji”, zaključuje Kuka.
Jedan od promotora djela je i Almir Grabovica, također viši stručni saradnik pri spomenutom Institutu, koji kaže da čovjek ne može ostati ravnodušan u toku čitanja monografije, jer se sve vrijeme postavlja opravdano pitanje: “Postoji li neko u ljudskoj vrsti ko je mogao da radi ovakva zlodjela i da poslije toga živi s tim, negira to, i jednostavno se ponaša kao da se nikad ništa nije ni desilo. Dolazi se do zaključka da postoji!”
– Dovoljno bi bilo pročitati samo naslov monografije, pa da čovjek pomisli kako ljudsko zlo nema granica i proživi sav užas pred ovim strašnim zločinima, i to: “grad živih lomača”, “paradigma zločina spaljivanja civila u centru Evrope na kraju XX stoljeća”, “rijeka Drina kao najveća vodena masovna grobnica Bošnjaka na području Podrinja”, “velikosrpski projekat pokolja, istrebljenja i masovnog progona Bošnjaka”.
Upravo ovdje, u Višegradu, već stoljećima unazad, kako i sam autor navodi, u kontinuitetu se odigravaju najmonstruozniji zločini nad Bošnjacima od strane četnika i srpsko-crnogorskih agresora i zločinaca na području istočne Bosne koji vuku korijene iz prošlosti s ciljem trajnog uništavanja i zatiranja Bošnjaka i njihovih potomaka – naveo je Grabovica.
U predmetima pred Haškim tribunalom, nastavlja Grabovica, navodi se da je 62 posto od ukupnog broja nestalih u općini Višegrad nestalo tokom juna i jula 1992.
– Prema istraživanjima Eve Tabu, u ovom gradu je te godine nestalo više ljudi nego u ijednoj drugoj općini. Na genocidnoj osnovi u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu u periodu 1992-1995. godine ubijeno je, prema rezultatima dosadašnjih naučnih istraživanja koje je proveo autor, 1.549 Bošnjaka.
Na taj način je došlo do radikalne promjene etničke strukture stanovništva Višegrada. Vršena su i sistemska silovanja bošnjačkih žena i djevojaka, njih oko tri stotine. Otvoreno je na desetine logora i mjesta za mučenje zarobljenih Bošnjaka – potcrtao je Grabovica.
Dalje podsjeća da je 14. juni 1992. godine bio crni dan u historiji BiH. Pionirska ulica u Višegradu, je prva od dvije najmasovnije žive lomače na koju je autor stavio poseban akcenat kao podsjetnik na količinu zla koje se desilo u jednom danu, kao i užas njegovog izvođenja.
– Vojna formacija kojom je komandovao zločinac Milan Lukić zarobila je preko 60 osoba bošnjačke nacionalnosti iz sela Koritnik i Sase. Od osam preživjelih, dvoje je kasnije preminulo, a najmlađa žrtva lomače bila je beba stara tek dva dana, koja nije dobila čak ni ime.
U živoj lomači u Pionirskoj ulici najviše je stradalo žrtava sa prezimenom Kurspahić, njih 39, svi iz sela Koritnik. Među spaljenim je bilo sedamnaestero djece ispod 14 godina.
Tih preko 60 civila je onako u strahu čekalo navodni konvoj koji ih je trebao prevesti do Kladnja ili Olova, na sigurno. To se nikada nije ni desilo, nego su ih srpski agresori odveli i zatočili u kuću Jusufa Memića, a potom u podrum kuće Adema Omeragića u Pionirskoj ulici.
Pojedine djevojke su silovali, a potom su tražili novac i zlato, skidajući ih dogola. U noćnim satima ovim civilima je naređeno da idu u podrum kuće Adema Omeragića, te da im ne trebaju stvari, kao i da se ne moraju obuvati, tj. da pređu bosi.
Nakon što su djevojke silovali, skinuli ih, opljačkali, ponizili u svakom mogućem smislu, na kraju svega su ubacili eksplozivnu napravu i žive ih zapalili. Žive. Oni koji su pokušali da iskoče kroz prozor su strijeljali i ubijali, a oni koji su pukom srećom preživjeli, slušali su ili gledali strahote koje su se dešavale u tom posebnom krugu pakla – rekao je Grabovica.
U potresnom svjedočenju, svjedokinja VG-13, pored ostalog, navodi sljedeće: “Prostorija je bila toliko pretrpana da ni igla nije mogla pasti na pod. Unutra su ljudi gorjeli i vrištali – nevjerovatna strahota. Izbor je bio da se umre od metka ili vatre, ja sam izabrala da umrem od metka.
Iz kuće se širio miris koji je podsjećao na izgorenu kožu. Miris je danima ostao u zraku. Kad me Milan Lukić pogodio mislila sam da me je usmrtio. Skotrljala sam se prema izvoru koji je bio malo nizbrdo. Pretpostavljam da je i Milan Lukić po načinu na koji sam se skotrljala mislio da me ubio pa više nije ni pucao.
U kanalu sam provela tri dana. Crvi su mi pokrili čitavo tijelo jer sam bila krvava. Umirala sam od gladi i tri puta sam se od slabosti i gladi onesvijestila”.
O ovoj svjedokinji Bakira Hasečić kaže: “Meni je tada izgledala, kako se ne znam često izraziti, kao vještica. Kosa joj je bila raščupana, izgledala je kao da je poluživa.
Nije joj se moglo prići na 4-5 metara. Odvela sam je u baštu kukuruza i opet okupala. Međutim, kad sam otvorila ranu, mišići su potpuno ispali, kost je bila slomljena. Rana se već bila zagnojila.
Za par minuta sam vidjela crve veličine pa i više od jednog centrimetra, bijele. Našla sam komad grančice od šljive i osobi VG-13 vadila crve, jedan po jedan. Tako sam 5-6 crva izvadila. U prvom momentu je nisam mogla prepoznati jer nije ličila na sebe”.
Preživjeli svjedok žive lomače Hasib Kurspahić u svojoj izjavi, pored ostalog, navodi: “Bila je beba od dva dana. Ona se zadnja čula da je živa”.
– I pored ovih gnusnih i monstruoznih zločina, paljenja, silovanja, strijeljanja, ovo ipak nije monografija o smrti, nego knjiga koja pardoksalno, ali istinito, slavi život, težnju za istinom i željom da se ne zaboravi, da se prekine šutnja onih koji već toliko dugo šute, a znaju gdje su posmrtni ostaci živo spaljenih bošnjačkih civila i na koji način se sve desilo.
Da se pokaju, da pobijedi govor nevinih živo spaljenih bošnjačkih civila u kući Adema Omeragića u Pionirskoj ulici, jer oni to zaslužuju. Zaslužuju i novije generacije koji se poput autora ove monografije trude u borbi za bolju i svjetliju budućnost naše jedine domovine Bosne i Hercegovine – zaključuje Grabovica.