Upravo kreću pripreme za TV seriju po njenim romanima, a ona neumorno piše nove stvari.
Rođena je u porodici koja je bila naklonjena književnosti, pa je od mladosti okružena knjigama.
– Moj otac jeste bio i pisac i prof. književnosti i sigurno je da sam dio ljubavi i strasti prema knjigama i pisanju pokupila od njega, još u najranijem djetinjstvu.
Ja sam knjige bukvalno gutala i dok su se druge djevojčice igrale s lutkama, u mom su, iako dječijem svijetu živjele svoje glamurozne živote i Nataša Rostova i Djema iz “Proljetnih voda” i Ana Karenjina…
Madam Bovari je ispijala kalvadose sa Remarkovom Marijom i Puškinova Tatjana… Uopšte ne vjerujem u priču o genima, više vjerujem u Božiju milost i dar koji direktno od njega dobijete. Pa ga imate ili nemate.
A on vam ga ne dodijeli slučajno. Sve što nije na tom fonu lako se i brzo potroši i provali, što bi rekli klinci… Tada lomite glavu i moždane vijuge nad praznim bijelim listom papira i ništa vam ne preostaje nego da promijenite profesiju – kaže Vesna.
Godinama je živjela u Sarajevu i bila jedna od najmlađih urednica kulture na TV Sarajevo. I danas se rado sjeća tog grada.
– Za Sarajevo će me vječno vezivati rođenje mog sina Vedrana… iako nikada, ali baš nikada nakon rata u njega moja noga kročila nije. Dakle, nekih 30 godina… Sve su prave ljubavi bolne, pa tako i naša…
Sarajevo volim onoliko koliko je ono voljelo mene, a voljelo me baš! Sa TV pamtim divne ljude sa kojim sam radila… Nedima Lončarevića, Emu Kubat, rano preminulog režisera Benjamina Filipovića, Slobodana Svrza i naravno mog omiljenog junaka Slobodana Terzića, majstora za tiražne i sjajne serije epohe…
Toliko sam pisala o svemu što me veže za ovaj grad u romanu “Muškarci su kao čokolada” da se sada osjecam kao da milioniti put odgovaram na isto pitanje. Koga zanima moja sarajevska priča, najbolje da ode do prve knjižare… – objašnjava ona.
Nekoliko decenija spada u najtiražnije domaće pisce, gotovo da nema romana koji nije imao bar desetak izdanja.
– Najtiražnija je svakako “Muškarci su kao čokolada”, ništa manje tiražna “Ona i ona”, ali je meni najdraža “Rasprodaja sreće” za koju mi je kritiku napisao Momo Kapor…
Najznačajnija knjiga je, rekla bih, bila “Srbija ubija”, pisana u periodu Koštuničine vladavine, nakon smrti Zorana Đinđića… A nisam sigurna da, recimo, za Narodnu knjigu baš ona nije najtiražnija, jer sam imala više izdavača… a to svakako nije šaramara, niti herc roman, već teška i bolna priča o nama, našim zabludama i istinama ali i razočarenjima – kaže Vesna Radusinović.
Bila je urednica kultnog magazina “Dama”.
– Pa i Profil i Damu su uništila Ringierova šarena izdanja i naravno još mnogo drugih faktora, počev od distribucije koju umjetnički par Marić Radusinović nije naročito kontrolisao, pa do besprizorno niskih cijena reklamnih strana… a mi smo pošteno plaćali honorare, imali zaposlene, poslovali smo transparentno… I sada bih sve radila isto i zato ja prosto ne treba da se bavim tim poslom. Nije to za mene – dodaje Vesna.
Kultni romani “Rasprodaja sreće”, “Ona i ona”, “Prijateljice”, “Muškarci su kao čokolada”, “Grand šou Srbija” učinili su je bestseler piscem.
Fascinira lakoća kojom piše i pravi zaplete iz naizgled običnih situacija. Njene knjige su prepune vrcavih duhovitih dijaloga i opservacija. Donekle sličan stil imali su pokojni pisci Momo Kapor i Isidora Bjelica, koje su dugo smatrali piscima lake literature.
– Izgleda da je to neka vrsta usuda pisaca koji lako komuniciraju sa širokom publikom. Isidora i Momo su bili rođeni pisci, a da se sada ne igramo skromnosti, nije da ne mislim tako i o sebi, iako drugačije ne misle čak ni najstoži kritičari tzv. ženskog pisma… Mi, “laki pisci “se čitamo onako kako i pišemo. Lako i sa zadovoljstvom. Ovim drugim ne preostaje ništa sem najvećih književnih nagrada i vlastite ideje da su zapravo genijalni u svojoj težini mišljenja koliko i čitanja – priča Vesna Radusinović.
Sa Isidorom si napisala i zajedničku knjigu, a bile su veoma različite.
– Bile smo potpuni opoziti u svemu, ali sam je voljela i nama nikada nije bilo dosadno. Najstrašnije je rečenice izgovarala sa osmijehom, a najljepše sva u suzama. Nikada nije odrasla. Imala je nesreću da je okruženje ne razumije, što je i meni veoma blisko.
Obje smo se neko vrijeme trudile da se dopadnemo svima i da pravimo sliku o sebi kao o “normalnim” ženicama, koje kuhaju, ćaskaju, žale se jedna drugoj na muža, djecu, prijatelje… No, batalile smo se tog posla, jer to nismo bile mi.
Tako smo i napisale kuhar, a sve kad bi nekog i ogovarale, uradile bi to javno… Isidora je bila veoma obrazovana, pametna, talentovana i zanimljiva osoba – smatra Vesna.
Mnogi misle da je novinara i publiciste Milomira Marića u njenom životu pospješila namjeru da postane najtiražniji ženski pisac kod nas.
– On me nagovorio da pišem roman, kada sam napisala nekoliko tekstova za Profil, rekavši da je to više literatura nego novinarstvo… Uvrijedih se ja tada, neviđeno, ali kada sam se odljutila, sjela sam i napisala Muškarce, tako da pored mnogo lijepih i plemenitih stvari koje je on učinio za mene, ne smijem zaboraviti ni to da je od mene upravo on napravio pisca – priča Vesna Radusinović.
Dugo radi na novom “morskom” romanu.
– Nisam jedan nego dva… Napisala sam romane “Preživjeti smrt” i “Tri kapi mora”… Ali imam neke nove ideje kada ću i kako da ih objavim.
“Morski” je samo u naslovu, bar vi Đuro znate šta se uvijek nađe između korica mog romana… – kaže ona.
Konačno su se televizijske produkcije sjetile da otkupe prava na ekranizaciju njenih romana. Možemo li očekivati serije uskoro?
– Uskoro, baš uskoro… Vjerovatno bih sa tolikim tiražima na Zapadu sada sjedila na svojoj jahti i pisala novi roman. Ne bih se žalila ni na ovu jahtu, ni na ovo more, ni na ove tiraže… niti bih više živjela na Zapadu. Prije par decenija sam shvatila da kuće u kojima ne živiš, ionako nisu tvoje, te da ne možeš da jedes tri bifteka u isto vrijeme.
I rekla bih sada da sam miljenica Jupitera da nisam spoznala odavno da nebo ne zna zamiljenike…. – kaže na kraju razgovora Vesna Radusinović.