Danas nam je fudbal kao rialiti ništa ne valja, a svi ga gledamo i otvoreno žalimo za vremenima kad su nam što reče Božo Koprivica „samo bogovi igre mogli obećati“. Zato je divno makar pjesmom vratiti se unazad među istinite bajke na kojima se nešto u tvom životu oslanja.
Danima se divim jednoj ploči svoj satkanoj od priča, topline i nezaborava. Otkada čuh cd „Football“ autorskog tandema Brano Likić – Nedžad Begović ostao sam oduševljen.
Kakav revanš „životima koji bi bez strasti bili greška“. To djelo je inicirao i u muziku uvio dečkić sa loptom sa omota ovog izdanja koji davno priznade: „Prve bendove praviš sa prijateljima sa kojima si igr’o lopte, sad neko je tu više ili manje talentovan ali ima mjesta u bendu.“
Zaljubio se u fudbal kao što se kasnije zaljubljivao u žene: iznenada, neobjašnjivo, nekritički, ne razmišljajući o bolu ili poremećaju koji će ta ljubav donijeti sa sobom.
Riječ je o poduhvatu svoje vrste. Prvo autorsko muzičko djelo na taj način posvećeno najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu. Odnosno junacima fudbala vezanih za ovaj prostor, ali i za sve poštovaoce najljepšeg i gospodskog u toj igri. Posebnost dara opisanih u pjesmama davno je našla svoju potvrdu diljem svijeta. Fudbal je sport za kojim se luduje, a igrači su zvijezde kojima se dive generacije i dugo poslije njihovog odlaska u penziju.
Autori su ovaj album posvetili poznatim vedetama bosanskohercegovačkog nogometa. Kakva galerija onih čije majstorstvo nije zavisilo od sreće već od talenta, posvećenosti i vežbe: Ivica Osim Švabo, Edin Bahtić Fićo, Asim Ferhatović Hase, Nikola Nikić, Predrag Pašić Paja, Duško Bajević, Safet Sušić Pape, Edin Džeko i jedan manje znan Salan Ragib Saki. Na kraju ima i omaž njegovom veličanstvu – Navijaču.
Ne slučajno. Postoje ljudi kojima je fudbalski klub cio način života, znalci razlike između slavnih i velikih. Fudbal jeste toliko jednostavna igra da je teško objašnjiva. Kada to čini tandem Likić – Begović sve djeluje i lako i milozvučno. Jer iza fudbala nikad nije samo gol i rezultat, već sve ono što je karakterisalo njegove i naše procedure. Sjediš sa uhom na radio aparatu, grizeš nokte, zažmuriš i zamišljaš kako Hase daje gol, Šeki dribla, Bobek širi igru, Vukas plijeni elegancijom, Zambata ulazi u vječnost, Veselinović zaluđuje rivale, Beara hvata gromove i polako postaješ ovisnik o toj igri i njenim tumačima.
Potom rado citiraš radio reportere koji u tvoje ime gledaju uzbuđenja po dalekim terenima. Za neke je to nostalgično, za neke emotivno, davno prošlo, lijepo vrijeme, kada su stadioni širom Jugoslavije bili puni, kada se igrao jedan od najboljih fudbala u Evropi, a većina u rukama na tribinama imala tranzistore. Radio komentatori su harali etrom bivše države. Stariji pamte Radivoja Markovića utemeljitelja etalona radio prenosa, do dana današnjeg neprevaziđenog. Drag bijaše Ivo Tomić iz Zagreba, sposoban da i najgori fudbalski meč pretvori u spektakl. Njegov pjesnički stil, kojim bi dočarao dešavanja na travi, držali su nas opčinjenima, to bijaše simfonija za uši.
„Ajme meni, majko mila, zagrebačkog Černobila, Dinamo primio i peti gol!“ Najneposredniji je Mirko Kamenjašević iz Sarajeva sa čuvenim riječima koje su ga koštale 6 mjeseci suspenzije: „Slobodan udarac sa nekih 35 metara izvodi Bukal. Topovski udarac i gol, kurac gol, prečka! Sjedi mali pička ti materina, ništa ne vidim. Vladanko Stojaković zapamćen po gafovima, recimo: „Kakav šut i izvanredna intervencija Ljukovčana. Samo malo, da vidimo zašto se Nijemci raduju. Aha, vode sa 2:1.“ Mladen Delić osvajač simpatija uskliknu „Ljudi, da li je ovo moguće”. Bosanci nemaju pravo da zaborave riječi Sabahudina Topalbećirevića: „Prošlo je šezdeset minuta utakmice, dakle pola sata“ ni Nedeljka Kovinjala: „Ovo je podiglo moral ne samo igračima Turske nego i njihovim reprezentativcima.“
Takvi komentatori su poput velikih nogometaša nezaobilazni graditelji naše sportske istorije ali i dio drage stvarnosti. Njihovi glasovi i opisi te zavodljive igre ostaju u ušima kao integralni začin fudbalskih zbivanja. Upravo zato su svi oni, ali i svi mi zaslužili smo ovu ploču. Inspirativna Begovićeva tekstualna podloška, bazirana na istini „Pravilo jedno zapamtit moraš: Lopta je, druže, uvijek okrugla“, bila je odličan okidač za razbarušenu Likićevu muzičku maštovitost.
Nisam siguran da u Sarajevu ime Brane Likić ima težinu koju bi moralo da ima. Još manje da se pamti primer grupe Rezonansa, onomad zvane „akustičarsko Bijelo dugme“. To se dešavalo u godinama kad su se uz Miljacku mrijestile rijetke ribe! Grupa je djelovala u vremenu 1974-1989, snimila 9 singl ploča i 7 albuma. Omote je njima i svima velikim u to doba radio isti autor – Dragan S. Stefanović. Kroz postavu će proći veliki broj istaknutih muzičara.
Posle dramatičnih devedesetih većina njih živi razbacana od Kanade do Australije, preko Švedske, Bugarske, Engleske, Nemačke, Austrije do Hrvatske. Ima ih, doduše premalo, i u Bosni. Današnja adresa delovanja Brane Likića je transverzala Ljubuški, Sarajevo, Minhen, Prag, Los Anđeles… Njegove migracije određuje muzika. Ona ga vodi i nosi svjetskim šarom. U profesionalnim krugovima uživa poštovanje zbog lakoće sa kojom stvara muziku. Sarajevska legenda, koja upravo obilježava pet decenije rada, počela sa Žutim pjegama, Beračima malina, Suncem i Formulom 4, prije nego što je dodirnula slavu sa grupom „Rezonansa“.
Potom će sa „Baglama bendom“ odškrinuti vrata „Novom primitivizmu“ koji će doživjeti eksploziju kroz djelovanje Elvisa J Kurtovicha, Bombaj štampe, Crvene jabuke i Zabranjenog pušenja. On je gitarista, aranžer, pjesnik, tekstopisac, kompozitor, pjevač i producent u čijem će BLAP studiju osamdesetih godina ploče snimati najbolji, najtiražniji i najznačajniji pjevači i grupe. To će sarajevskoj pop-rok sceni u okviru nekadašnje Jugoslavije (sa pločama Kemala Montena, Vajte, Davorina Popovića, Merlina, Plavog orkestra, Bijelog dugmeta, Bombaj Štampe i mnogih drugih) dati vječni sjaj.
Iza Likića stoji producirano više od 550 albuma. I onda, poslije toliko godina, niotkuda, iz tišine i daljine, duša koja zna „fudbal je sloboda, cio univerzum“ oglašava se podsjećajući na trag koji su ostavili manje vrjednovani neimari naših života. Bosna, velika šarena škrinja ljepote i darovitosti, nisu samo pisci, pjesnici, glumci, slikari, muzičari, reditelji i ljudi zlatnih ruku… Ne! Tamo gde istorija sa svojim treperivim sijalicama posrće duž tragova zajedničke prošlosti, Brano Likić pjesmama rekonstruiše ono što je bilo i što nas je vezivalo. Svojim odjecima, melodijama i stihovima kao zažarenim bljedilom nostalgije baca naknadnu svjetlost na ljepotu prohujalih dana.
Iskrenim pobornicima lopte mnoge vode odavno teku uzvodno. Za one kojima u lijenjo nedeljno popodne kroz sjetu umije da krene prašina drugačijih boja, huk stadiona i zvon zanesenog srca, ovo je pravi melem. Lijepo kaže Nedžad Begović „U svakoj tekmi drama se krije/ iskrena ljudska ozbiljna teška/ jer nije lako navijač biti/ život bez strasti ko da je greška.“
Poznaćete iskrenog navijača, čovjeka sa tribina, po načinu kako ga lako opije volej, trik, pas ili trk lakonog krila ili obuzme žal kad se brda nade uruše zbog kiksa svog golmana. Uspostavljajući ravnotežu između onog što kao ljudi nemamo pravo zaboraviti i malih ličnih uspomena, ponovo šetajući putevima dječačkih dana, uz pomoć znalca koji piše slikovite priče, jedan mirni čovjek juri komete od stvarnosti i fikcije. Onda ih pretapa u dirljivo svjedočenje o emocionalnom univerzumu svog pokoljenja koje se nikad neće složiti da je fudbal samo „nastavak rata drugim sredstvima“.
Nipošto! Brano Likić kroz pjesme minuciozno rekonstruiše zajedničku epohu, geografiju i ukus. U postmodernom dobu i epohi post istorije, nije lako uspostaviti koliko lijepu, toliko i duhovitu sliku. Univerzalnu i vjerodostojnu čiji djelovi su radost na dane kada su našim terenima trčali divovi poput Hasea, Princa sa Neretve, Papeta, Osima, Paje, Fiće ili Džeke koje ne pamtimo kao dobre loptadžije, već ih držimo u srcu kao posebne osobe.
Navijač iz „izmještene sredine“ ovo svjedočenje izdvaja po originalnom poetskom izrazu. Osim što slavi, ploča „Football“ nas podsjeća, dotiče i rastužuje. Pjeva o vremenu kada nam čarobnjaci lopte nisu pričali svoje snove, već ih pokazivali i tako nas ujedinjavali i činili boljima. Kad ih nismo vrjednovali po porjeklu već majstorstvu. Znajući da svako ima ličnu iskru, ali samo najbolji znaju kada da je zapale.