Dok je korona harala koncertna scena u glavnom gradu nije postojala. No, nije to samo za vrjeme pandemije.
Negdje u vrijeme kada se intenziviralo bacanje smeća mimo kontejnera – sjećaju se stanovnici Sarajeva te imbecilnosti – novinar Danijal Hadžović napisao je vrlo koncizan post na svome Facebook profilu, o kontinuiranom urušavanju društva. Zaključio je zapravo da je to što nam se sporadično dešava u raznim segmentima i porama bacilo korijen 2010-2011.
Do tada normalan život, dostojan gradskog habitata, opstajao je nekako. Neki je rukometni klub recimo dovodio u sarajevsku Skenderiju i Barcelonu i Sijudad Real, bez obzira što se Sarajevo ne može dičiti rukometnom publikom. Zapravo ne može se grad podno Trebevića pohvaliti publikom izašta izgrađenom, ali eto u tom konkretnom slučaju jednom mjesečno ispred nosa ti je bilo nešto što je najbolje na svijetu.
Okasabljivanje grada
Šta god čovjek ovdje organizuje, a da se ne naslanja na sveprisutni kič i šund, nema svoju prođu. Nije isplativo. A novac danas igra najvažniju ulogu. Kultura i sport totalno su ovdje zanemarive kategorije i to itekako govori nešto o gradu i elitama, ali zato i postoje ministarstva kulture i sporta, da tu sliku nekako poprave.
Elem, zaključio je u tom postu da se i prije 2010. sistemski uništavala i kultura i sport, činilo sve da se Sarajevo “okasabi”, ali da je od 2011. to poseljačenje postajalo sve radikalnije. Koliko bendova je Sarajevo dalo u posljednjih deset godina, a da su zapaženi barem u regionu? Koliko je puta sarajevski neki klub, fudbalski evo – košarkaške i rukometne ne smijemo spominjati jer su čuveniji po agonijama koje malo-malo proživljavaju, nego po igračima koje su izbacili – bio prvak BiH. FK Sarajevo imalo je period hiperuspješnosti, ali za evropske standardne sve je to tanko. Najbolji i najbliži evropskim standardima bili smo 2002. Kakvi su se to vele filmovi snimili i glumci i glumice izrodili? Ako imamo jedan godišnje – dobro je… I tako možemo nadugo i naširoko.
Posebno je razočaravajuća odluka bila trenutne vlasti da se ne dodijeli određeni novac Jazz Festu jednoj od rijetkih reprezentativnih manifestacija u ovom gradu, kakve se ne bi postidjeli ni u jednoj evropskoj prijestolnici. Pa tako ni Jazz Festa neće biti.
Dječja radost
Stoga, ovo što pokušavaju iz Turističke zajednice u zadnje vrijeme, a evo sada konkretno za vikend na Trebeviću, sa Vidikovac festom, kao nekom najavom ljetne sezone treba pozdraviti. Tokom dva sparna dana nastupali su na platou ispod pristupne stanice bendovi kakve je publika u Sarajevu imala priliku slušati po sto puta, ali nema veze. Kada krećeš maltene od nule, dobri su i oni. Dobra je ideja da četiri žanrovski potpuno različita benda nastupaju u jednom danu, pa vidiš četiri vrste različitih faca, i svi plate tu neku kartu za žičaru. Ali ono što je ključno i od svega najblagotvornije jeste radost ljudi i njihove – djece.
Odavde ljudi najviše bježe da bi djeci omogućili kakav-takav pristojan život, normalno zdravstvo, smisleno obrazovanje, ali i kvalitetan društveni život. Bez redukcija vode, gdje se smeće ne preljeva preko hajfiša, ali i gdje čovjek ima gdje izaći na koncert, izlet, normalnu utakmicu, osjetiti energiju, ono zbog čega uopće živi…