BiH

Selimbegović za Bosnainfo: Vidimo potrebu političkih lidera da budu vučići u svojim atarima, a kad narastu, da postanu orbani

Krvoprolića koja su se u proteklom periodu desila u Srbiji izazvala su mnoge nuspojave i otvorila brojne teme.

FOTO: OSLOBOĐENJE
FOTO: OSLOBOĐENJE

Do nas su vijesti o ovim nemilim događajima, najvećim dijelom, stizale putem srbijanskih (elektronskih) medija i širile se munjevitom brzinom bh. portalima te društvenim mrežama. Pozivajući se na izvor (a dešava se i da nije uopšte naveden) te neprovjerene, pojedine vijesti su tako i plasirane širokom narodnim masama. U ovom konkretnom sličaju imali smo objavu slike malog Rumuna predstavljenog kao dječaka K. K. koji je počinio masakr u vračarskoj osnovnoj školi i koja je obišla regionalne medije, pa vijest da majka K. K. ne želi da ga vidi, da ga se odrekla, onda smo imali vijest da je preminuo Radiša Blažić, otac Uroša Blažića koji je pobio ljude u Mladenovcu, a nekoliko dana poslije toga da je taj isti Radiša uhapšen i tako dalje, nemoguće je sve nabrojati.

Predsjednik Udruženja BH novinari Marko Divković nedavno je za Bosnainfo izjavio da je dobar dio kolega i kolegica zaboravio novinarsko sveto pravilo – kodeks prema profesiji.

Ovakvim “breakingnewsovima” zapravo se nanosi šteta časnoj profesiji novinarstva koja u esenciji ima širenje istine – i to nerijetko po vrlo visokoj cijeni.

S druge strane, mediji su uvijek “krivi” za sve, “krivi” su za stres, mentalno stanje, kvare mlade, plaše djecu, izazivaju paniku… Nedavno je, recimo, predsjednik Vlade RS-a Radovan Višković, između ostalog, optužio novinare čak i za inflaciju.

No, nisu krivi samo novinari, riječi su Vildane Selimbegović, glavne i odgovorne urednice dnevnog lista Oslobođenje.

“Ne možemo mi biti puno bolji od društva u kome živimo, a javno mnijenje i društva ne kreiraju samo mediji. Zato i jesmo u vrzinom kolu iz kojeg mediji ipak iskoče, pa su baš zbog toga i najčešće na stubu srama. Nikome ne valjamo, naš posao, kao i posao selektora fudbalske reprezentacije – svi znaju raditi, a ponajprije oni o kojima izvještavamo i pišemo”.

O (ne)profesionalnom izvještavanju pojedinih medija o srbijanskom slučaju kaže:

“No, kada je o konkretnom događaju riječ, odveć je licemjerno, barem iz moje perspektive, neprofesionalizam spočitavati medijima. Mislim da se gotovo niko nije snašao u šoku od tragedije koja je potresla region i o kojoj smo, u konačnici, izvještavali najbolje što smo umjeli, najčešće koristeći državne medije Srbije. Okolnosti su bile takve. Možda su najveći problemi nastali prepisivanjem s društvenih mreža, gdje nije nedostajalo – najblaže rečeno – i ružnih i skandaloznih reakcija, pa je onda dio portala uvučen u te bujice mržnje. Kuća u kojoj radim – Oslobođenje – imala je snage i na to reagirati”.

Na samoubilačko ponašanje utiče prikaz samoubistva u masovnim medijima. Brojne studije su pokazale da senzacionalni prikazi samoubistva u medijima dovode do imitacije samoubistava. Ovaj fenomen je u nauci poznat i kao Wertherov efekat. Ali nisu svi prikazi samoubistva u medijima štetni. Nekoliko studija je pokazalo da se medijski izvještaji fokusiraju na ljude koji su bili u samoubilačkoj krizi, ali su uspjeli da se izbore s ovom krizom – Papageno efekat.

U vezi s ovim efektima, naša sagovornica ističe:

“Možda sam suviše novinar da bih bila adekvatan sugovornik za ovu temu. Zato evo kontrapitanja: trebaju li mediji zanemariti ovakve događaje? Zar nije, sudeći po reakcijama diljem regiona, upravo ovaj događaj potaknuo rasprave o odnosu prema djeci, vaspitanju, autoritetima, školi, stvarnim vrijednostima? Dok je svijeta i vijeka bit će onih koji će ubijati za pola minute slave, to se nažalost odmah uočilo po količini prijetnji, međutim, i policija je djelovala i zaustavila potencijalne počinitelje”.

Vučić je otkrio da maloljetni K. K. ima sestru, čime se bave njegovi roditelji te kakvi su odnosi u porodici. Vučić je prekršio Zakon o zaštiti podataka i o pravima pacijenata kada je detaljno čitao medicinski izvještaj dječaka. Čemu ti podaci, odakle mu… i što niko na to ne reaguje, pitamo.

“Srbijanski predsjednik, citirat ću kolege iz Beograda, voli nastupati kao vlasnik svega, pa i zakona u Srbiji. Zbog toga institucije u susjednoj zemlji imaju probleme, a ja vas moram podsjetiti na to da mi to sve i znamo zahvaljujući novinarskim izvještajima. Što će reći da nije isključeno reagiranje, vjerovatno sa zakašnjenjem, ali stvarni problemi su na drugim instancama i o tome možemo govoriti na osnovu stanja u kompletnoj regiji. Vidimo potrebu političkih lidera – ne samo u BiH nego čini mi se predsjednika Hrvatske, koja je članica Evropske unije – da budu vučići u svojim atarima, a kad narastu da postanu orbani. To je zapravo najveći problem.”

Pitamo sagovornicu kako komentariše gostovanja osuđenih ratnih zločinaca i ostalih inkrimisanih osoba na televizijama s nacionalnim frekvencijama u Srbiji, recimo Dragoslav Bokan, osnivač Belih orlova, da govore o nedavnim stradanjima u Srbiji.

“Duboko vjerujem da svako treba pomesti ispred svojih vrata. Podatak da su protestanti diljem srbijanskih gradova tražili ukidanje nacionalnih frekvencija Pinku i TV Happy meni je svjedočanstvo o postojanju i dobrog dijela tamošnje javnosti koja je svjesna potrebe suočavanja s prošlošću, zločinima i zločincima iz ratova devedesetih. Spadam u novinare koji se još od rata bave ovim temama i neko sam ko insistira i sa ovdašnjim priznanjima grijeha.”

Uvjerena je, napominje, da put do bolje Bosne i Hercegovine također vodi kroz procese součavanja s prošlošću.

“Moram priznati, ni u najtežim ratnim danima nisam ni pomislila da se Sarajevo ili BiH i po čemu trebaju porediti sa Srbijom, upravo zato što je finansirala, podržavala i saučestvovala u ratnim stradanjima ovdašnjih civila, što je bila kreator ratnog plamena i agresor na našu zemlju. Oslobođenje ima dopisnike u Srbiji i oni često izvještavaju o problemima tamošnjeg društva, a ja opet mislim da je to najispravniji način i da naše kolege, odgovorni novinari, koji nerijetko rade u medijima koji imaju problema s vlašću upravo zbog toga, i trebaju biti vodeća pera u objašnjavanju stanja u Srbiji čitateljima u našoj zemlji. Da je to dobar pristup, najbolje svjedoči kolumna našeg Boška Jakšića, koji se u Oslobođenju, upravo povodom najnovijih događaja, vanredno oglasio zaista odličnim tekstom “Srbija kao expres lonac”. Možda zvučim staromodno, ali nisam poklonik olakog davanja ocjena o tuđim mukama. Možda i zato što svjedočim kako se nosimo sa svojim.”

Prihvati notifikacije