Danas se samo od pjevanja ne može živeti, sem ako niste u nekim “klanovima” a to znači, da morate biti u bendu, gde je glavni neki šef ili član koji ti bukvalno uzima dušu, a za angažman ustupa mrvice od normalne zarade koju ugovori. Slično je i sa menadžerima i vlasnicima klubova. Ništa više nije kao nekada. Ako ne plivate u moru alkohola, droge i ne pristajete na mnogo što šta što se kosi sa moralnim normama i dostojanstvom žene “ne uklapate se u njihove koncepcije”. Ja na takve stvari nikada nisam pristajala, niti sada pristajem. Pjevam tamo gdje me znaju, gdje me preporuče prijatelji i kolege, koje slično kao i ja razmišljaju. More je takozvanih “pjevača”. Sve i svi, bi da pjevaju. To im je najlakše. Misle da novac i slava sami od sebe padaju sa neba. Doživim stres, kada mi priđe neka “starleta”, striptizeta i prilikom pozdravakaže da je moja koleginica “pjevačica”, a iza sebe nema ni jedan album snimljen, ne zna mikrofon da uključi. Današnja estrada je sunovrat. Čast izuzecima. Ima i nekolicina mladih i dobrih pjevača.
I zato si “pobjegla” u svijet građevine?
-Na neki način da. Ne treba ovisiti samo o jednom poslu. Planiram da te aktivnosti proširim i van granica Srbije.
Ipak, ne bježiš od pjesme?
-Naravno. Ko može pobjeći od onog što uistinu voli. Snimila sam pjesmu “Ludi ritam” za koju treba da uradim video spot kojeg ću “začiniti” ljepotama sa kojima me obdarila majka priroda. Pjesma je puna itma, vrckava je… Izvodila sam je već nekoliko puta na televizijskim gostovanja. Raduju me pozitivne kritike onih koji su je čuli, a koji svo ovo vrijeme iza prate moj rad. Pjesmu je radio “Ćole bend” sa dvijesaradnice, koje su pisale tekst. Rijetko da bend komponuje tako dobru pjesmu i da je ponudi nekom od svojih kolega.
Nisi oduševljena stanjem na estradi?
-A ko može biti oduševljen. Na estradi nemate pravih prijatelja. Svi vas samo tapšaju po ramenu, govore kako ste divni, dobri, lijepi…, a čim okrenete leđa, zabiju vam u ista, ne nož, već mač. Ne družim se ni sa kim od njih, sem sa jednim kolegom pjevačem iz Novog Sada. Oni koji su godinama uz mene i nikada ništa nije promenilo naše prijateljstvo jesu Nada Topčagić i njen suprug Zlatko Đorđević. Divni ljudi. Uvek su spremni da pomognu. Uz mene je uvijek i moja nesuđena kuma Maja Marijana. Od moje 18 godine uz mene je bio i Džej Ramadanovski. On mi je, uistinu, bio brat, otac, istinski prijatelj. Sa njim je, sa ovog svijeta, otišao i dio mog srca, veliki dio života. On je neponovljiv i kao čovek i kao pjevač. Jednom ljudi,zauvijek ljudi. Druge, ove novokomponovane, “prijatelje” niti želim, niti puštam u svoj život…
Prati te glas da voliš “žestoke momke”, političare…?
-Prije sam se nervirala što su tako nešto “kačili” uz mene. Sada mi je to postalo zanimljivo. Bit ću iskrena. Po prirodi sam i surovo iskrena. To me je često koštalo u životu , ali se ne kajem. Da, volim takve ljude. Ko bi mogao zamisliti pored mene nekog ko nije moćan, ko nije u stanju da me prati, zaštiti, pa i stvara, doprinosi… Cio život radim. Navikla sam na hedonizam, na buran i lijep život. Ne, i skup … Nije sveu novcu. Džaba vam silno blago ako neznate da uživate u životu. Tako da uvijek biram političare i “moćne” muškarce. Toga se ne stidim. Stojim iza svake, pa i takve, veze.
Planovi?
-Kada još malo “dotjeram” svoju novu pjesmu, odlazim na more. Malo ću raditi, i pomalo odmarati. Prvo, Crna Gora, Turska pa Egipat… Čovek mora da “napuni baterije”, da zrači pozitivno, da pjeva, bude lijep i da bude dobar čovek. Jedino se tako može opstati u ovom ludom vremenu, kaže Sandra Divljak.