Iako je iza njega ostao dug i ispunjen život, vijest o njegovoj smrti duboko je pogodila mnoge Vogošćane, ali i ljude širom Bosne i Hercegovine koji su ga poznavali. Bio je to čovjek kojeg nisu krasile samo godine i iskustvo, nego prije svega neiscrpna energija, plemenitost i spremnost da uvijek bude uz druge.
Kao aktivan član Udruženja boraca i antifašista Narodno-oslobodilačkog rata 1941–1945, Halil Đulić nije bio samo svjedok jednog važnog historijskog perioda — bio je njegov živi tumač i neumorni čuvar vrijednosti koje su iz te borbe proizašle.
Njegov aktivizam nije bio formalne prirode; on je podrazumijevao svakodnevni angažman, razgovore sa mladima, prisustvo na manifestacijama, školskim časovima historije i brojnim projektima koji su imali za cilj očuvanje istine o antifašističkoj borbi.
Posebno je važno istaći njegov odnos prema mladima. Halil Đulić je vjerovao da budućnost pripada generacijama koje dolaze, ali samo ako su svjesne prošlosti. Strpljivo i predano, znao je satima govoriti o vrijednostima slobode, solidarnosti i zajedništva. Nije idealizirao rat, ali je jasno i dostojanstveno ukazivao na značaj otpora fašizmu i cijenu koja je za slobodu plaćena. Njegove riječi nisu bile puka historijska lekcija — bile su životna poruka.
Uprkos dubokoj starosti i narušenom zdravlju, nije se povlačio iz društvenog života. Naprotiv, do posljednjih dana nastojao je biti koristan zajednici. Njegova humanost posebno je došla do izražaja u teškim trenucima za građane, poput poplava i klizišta 2014. godine.
Dok su mnogi čekali reakciju sistema, Halil je djelovao odmah. Pojavio se u Operativnom centru Civilne zaštite Općine Vogošća sa jednostavnom, ali iskrenom gestom — donio je hranu ljudima koji su neumorno radili na pomoći ugroženima. Taj čin nije bio izolovan slučaj, nego odraz njegove životne filozofije: pomoći onome kome je pomoć potrebna, bez oklijevanja.
Njegova briga za ljude nije se zaustavila na simboličnim gestama. Nedugo nakon toga, izdvojio je četvrtinu svoje penzije, 108,10 konvertibilnih maraka, i uplatio ih kao pomoć ugroženim građanima. Iako je i sam živio skromno, smatrao je da uvijek postoji prostor da se pomogne drugima.
-Znam da je ova moja gesta nedovoljna da riješi probleme, ali vjerujem da će, uz druge humane ljude, pomoći onima kojima je najteže, govorio je tada. Upravo u tim riječima ogleda se veličina njegovog karaktera — skromnost, odgovornost i vjera u zajedništvo.
Halil Đulić bio je čovjek koji nije pravio razliku među ljudima. Pomagao je mladima u školovanju, brinuo o djeci bez roditelja, savjetovao one koji su tražili smjer u životu. Njegova vrata i njegovo srce uvijek su bili otvoreni.
Za svoj doprinos društvu i borbi za slobodu odlikovan je brojnim priznanjima: Ordenom za hrabrost, Medaljom zasluga za narod, Ordenom rada sa srebrnim vijencem, kao i zahvalnicama lokalne zajednice. Ipak, njegovo najveće priznanje ostaje poštovanje koje je uživao među ljudima.
Na njegovom posljednjem ispraćaju, Refik Softić je s pravom rekao:
-Halil Đulić je bio ljudina. Te riječi možda najbolje opisuju njegov život, život posvećen drugima, ispunjen borbom, humanošću i vjerom u bolje sutra. Danas, kada ga više nema među nama, ostaje obaveza da se sjećamo i prenosimo ono što je on cijelog života radio — vrijednosti antifašizma, solidarnosti i ljudskosti.Jer ljudi poput Halila Đulića ne odlaze u zaborav. Oni ostaju u pričama, djelima i generacijama koje su od njih učile kako biti čovjek.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.