Među njima se posebno izdvajao Darko Ašanin, kojeg mnogi smatraju prvim pravim mafijaškim bosom u Srbiji, piše Dnevno.hr.
Ašanin je rođen 1958. godine u Jajcu. Poticao je iz vojne porodice, poput brojnih tadašnjih „žestokih momaka“. Često je naglašavao da ne želi mijenjati način na koji je odgojen i s ponosom je isticao da je Jugoslaven. Iako je završio Pedagošku akademiju, nikada se nije bavio obrazovanjem.
Bio je veliki zaljubljenik u boks, sport koji mu je obilježio život. Bio je aktivni član beogradskog kluba „Novi kolektiv“, gdje je izgradio temelje svoje karijere, a sedamdesetih godina otišao je u Njemačku, gdje je postao prvak Vestfalije u velter kategoriji. Snaga i fizička dominacija otvorile su mu vrata noćnih klubova i diskoteka, gdje je radio kao izbacivač. Upravo tamo upoznao je ljude koji će ga uvesti u svijet ilegalnih kockarnica.
Mnogi su svjedočili da je upravo preko tih poslova upoznao i Željka Ražnatovića Arkana, s kojim je kasnije ušao u razne kriminalne aranžmane. Njihovo poznanstvo odredilo je smjer Ašaninovog daljnjeg djelovanja.
Sukobljavao se s mnogima
Njegovo ime prvi put se pojavilo u srpskim medijima nakon pucnjave u beogradskom klubu „Nana“ 24. marta 1990. godine. U tom obračunu smrtno je stradao Andrija Lakonić, koji je u društvu Ašanina i Veselina Vukotića sjedio u separeu.
Nakon što je došlo do verbalnog sukoba između Vukotića i Lakonića, začuli su se pucnji. Lakonić je ostao mrtav na mjestu događaja. Za ubistvo je direktno optužen Ašanin, ali je ubrzo oslobođen krivice, što je dodatno podgrijalo priče o njegovim vezama i zaštiti iz sjene.
Ipak, zločin koji ga je pratio cijelog života bilo je ubistvo jednog albanskog emigranta u Belgiji. Prema jednoj verziji priče, učestvovao je u likvidaciji zajedno s Arkanom, dok su po drugoj verziji s njim bili Lakonić i Vukotić. Belgijske vlasti godinama su tražile njegovo izručenje, no do toga nikada nije došlo. Četiri godine kasnije, Ašanin se našao u grčkom zatvoru, gdje je jedva izvukao živu glavu.
Ašanin je bio poznat i po osebujnom smislu za humor. Tako je jednom prilikom ušao u kafić u kojem je sjedio Ljubomir Magaš, poznatiji kao Ljuba Zemunac. Na ulazu mu je, na zaprepaštenje prisutnih, rekao: „Imam jedan Mercedes za tebe, ali nije na poklon, platićeš ga u tri rate.“
Regrutirao ljude
U vrijeme kada je povezanost između kriminalnog miljea i Državne bezbjednosti bila javna tajna, Ašanin je, prema tvrdnjama inspektora, bio među prvima koji su regrutovali ljude s ulice za poslove u inostranstvu. Ti poslovi uglavnom su uključivali likvidacije političkih protivnika režima.
Dok su kasnije mnogi kriminalci bili tek podizvođači, Ašanin je bio jedan od prvih koji je direktno organizovao takve operacije. To ga je učinilo posebno važnom figurom i u očima tadašnje tajne službe.
Mnogi su ga opisivali kao „posljednjeg Titovog vojnika“, čovjeka koji je ostao odan bivšem predsjedniku i vrhovnom komandantu dugo nakon njegove smrti. Sam Ašanin to nikada nije skrivao. Na zidu je držao Titov portret i otvoreno govorio da je učestvovao u zadacima tajne službe.
Za sebe je uvijek tvrdio da je Jugoslaven, a političke protivnike režima smatrao legitimnim metama. Do kraja života ostao je vjeran toj ideologiji, čak i kada je sve oko njega govorilo suprotno. Bio je svjestan da ga veza s Arkanom i umiješanost u ilegalne poslove čine metom. Nije imao tjelohranitelje, jedina mu je zaštita bio srebrni revolver koji je stalno nosio sa sobom.
Kobne večeri 1. jula 1998. godine sjedio je u svom lokalu „Koloseum“ na Dedinju i pratio utakmicu Svjetskog prvenstva između Holandije i Argentine. U tom trenutku mu je prišao nepoznati napadač i iz neposredne blizine ispalio rafal iz automatskog oružja. Ašanin je pao mrtav na mjestu. Imao je samo 40 godina.
Njegov ubica nikada nije pronađen. Smrt Darka Ašanina tako je ostala još jedna nerazriješena epizoda u krvavoj historiji balkanskog podzemlja devedesetih.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.