'Najdomišljatiji trik još od Trojanskog konja': Sovjetsko umjetničko djelo koje je špijuniralo Ameriku

Uređaj za prisluškivanje, skriven u ovom umjetničkom djelu još 1945. godine, američke sigurnosne službe nisu otkrile punih sedam godina. Ipak, to nije bio jedini slučaj zloupotrebe umjetničkih predmeta u svrhu špijunaže.

Poklon je simbolizirao savez i saradnju SAD-a i Sovjetskog Saveza tokom rata, a američki ambasador Vilijam Ejverel Hariman ponosno ga je okačio u svojoj rezidenciji, gdje je stajao sve do 1952. godine.

Međutim, ni ambasador ni njegovo osiguranje nisu znali da je u pečat bio ugrađen tajni uređaj za prisluškivanje, koji su američki tehničari kasnije nazvali „Stvar” (The Thing). Ovaj uređaj je neprekidno prisluškivao diplomatske razgovore čak sedam godina.

Umjetničko djelo kao špijunsko oružje

Sovjeti su iskoristili naizgled bezazlen umjetnički predmet kako bi se infiltrirali među protivnike i stekli stratešku prednost, izvevši jedan od najdomišljatijih trikova još od Odisejevog Trojanskog konja. Iako zvuči poput scenarija špijunskog romana, riječ je o istinitoj priči.

Američki tehničari su s vremenom shvatili da je ručno rezbareni Veliki pečat zapravo bio „nevidljivo uho” koje je prisluškivalo povjerljive razgovore ambasadora iza zatvorenih vrata.

Kako je „Stvar” funkcionisala?

Džon Litl, 79-godišnji stručnjak za kontrašpijunažu, godinama je bio fasciniran ovim uređajem, te je čak izradio i vlastitu repliku. Dokumentarni film o njegovom radu prikazan je ove godine, a prva javna projekcija u maju bila je rasprodana.

Tehnologiju primijenjenu u uređaju Litl opisuje muzičkim jezikom. Navodi da se sastojala od cijevi nalik onima na orguljama i membrane „poput bubnjarske kože, koja vibrira na ljudski glas”. Sve je to bilo sabijeno u sićušan predmet veličine igle za šešir, koji tokom sigurnosnih provjera nije otkriven jer nije sadržavao elektroniku ni bateriju, niti se zagrijavao.

Izrada takvog uređaja zahtijevala je izuzetnu preciznost – onu potrebnu „za nešto između švicarskog sata i mikrometra”.

Historičar H. Kit Melton ističe da je „Stvar” u to vrijeme „podigla nauku audio-prisluškivanja na nivo koji se dotad smatrao nedostižnim”.

U rezidenciji američkog ambasadora, uređaj se aktivirao samo kada bi se uključio daljinski predajnik smješten u obližnjoj zgradi. On je emitovao visokofrekventni signal koji se vraćao u obliku vibracija, a koje je hvatala antena ugrađena u pečat, piše BBC na srpskom.

Uređaj je otkriven tek 1951. godine, kada se britanski vojni radio-operater, koji je službovao u Moskvi, slučajno uključio na tačnu talasnu dužinu i čuo razgovore iz udaljene prostorije. Sljedeće godine američki tehničari su detaljno pretražili rezidenciju ambasadora i, tek nakon trodnevne pretrage, ustanovili da je Veliki pečat zapravo bio sofisticirani uređaj za prisluškivanje.

Umjetnost u službi špijunaže

„Dugo je naša zemlja uspijevala pribaviti konkretne i izuzetno važne informacije koje su nam davale određene prednosti tokom Hladnog rata”, izjavio je Vadim Gončarov, jedan od ruskih tehničara koji je upravljao uređajem.

Do danas, osim sovjetskih obavještajaca, niko ne zna koliko je sličnih uređaja tada korišteno za špijuniranje Zapada.

Efikasnost „Stvari” nije se temeljila samo na tehničkoj genijalnosti, već i na iskorištavanju kulturnih pretpostavki. Umjetnička djela i dekorativni predmeti često se doživljavaju kao pasivni simboli prestiža i kulture, a upravo je tu percepciju sovjetska obavještajna služba pretvorila u oružje.

Ovo, međutim, nije usamljen primjer. Leonardo da Vinči, osim što je naslikao Mona Lizu, projektovao je i ratne mašine, dok je flamanski slikar Peter Paul Rubens bio špijun tokom Tridesetogodišnjeg rata. Tokom Prvog i Drugog svjetskog rata, umjetnici su učestvovali u osmišljavanju kamuflaže i obmane, a britanski historičar umjetnosti Entoni Blant bio je sovjetski špijun tokom Drugog svjetskog rata i ranih godina Hladnog rata.

Muzika, špijunaža i Leon Teremin

Važnu ulogu u razvoju „Stvari” imala je i muzika. Njen genijalni izumitelj, Lav Sergejevič Termen – na Zapadu poznat kao Leon Teremin – bio je ruski pronalazač i izuzetno nadaren muzičar. Osmislio je prvi elektronski muzički instrument na svijetu, koji nosi njegovo ime.

Teremin se svira bez fizičkog dodira, pokretima ruku oko antena kojima se kontrolišu visina i jačina tona. Njegov neobični zvuk postao je zaštitni znak naučno-fantastičnih filmova 1950-ih, posebno filma Dan kada je Zemlja stala (1951), koji se često tumači kao parabola paranoje Hladnog rata.

Tajna koja je izašla na vidjelo

Nakon otkrivanja „Stvari”, američke obavještajne službe čuvale su je kao strogu tajnu. Tek u maju 1960. godine, nakon obaranja američkog špijunskog aviona U-2 iznad Sovjetskog Saveza, slučaj Velikog pečata javno je iznesen na sjednici Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija kako bi se pokazalo da špijunaža u Hladnom ratu nije bila jednostrana.

Podmetanje prislušnog uređaja u rezidenciju američkog ambasadora smatralo se toliko ozbiljnim sigurnosnim propustom da je, kako kaže Džon Litl, „bilo potrebno obaranje špijunskog aviona da bi se slučaj ‘Stvari’ iznio u javnost”.

Tehnički detalji uređaja ostali su državna tajna sve do 1987. godine, kada ih je bivši obavještajni oficir Piter Rajt objavio u memoarima Spycatcher.

Danas „Stvar” zaokuplja pažnju historičara zbog izuzetne tehničke sofisticiranosti i utjecaja na špijunske taktike Hladnog rata. Istovremeno otkriva i mračniju stranu visoke kulture – svijet u kojem klasični muzičari konstruiraju prislušne uređaje, a ručno rezbarena umjetnička djela služe kao sredstva za prikupljanje vojno-obavještajnih podataka.