Ona otkriva duboku razvojnu podjelu zemlje, gotovo kao da su u istoj državi istovremeno postojala dva potpuno različita svijeta.
Ovaj popis, koji je sadržavao 21 pitanje, bio je peti po redu od nastanka Jugoslavije. Rezultati su pokazali da su obrazovno najnapredniji bili sjeverozapadni dijelovi tadašnje države. Slovenija je gotovo u cijelosti ušla u zonu najniže nepismenosti, a vrlo dobro su stajali i veliki dijelovi Hrvatske, osobito sjever, Istra i širi gradski pojasi. Ti krajevi su početkom šezdesetih imali stabilniju školsku mrežu, povoljniju socijalnu strukturu i snažnije naslijeđe ranije modernizacije.
Historijsko naslijeđe imperija
Takav raspored nije bio slučajan. Historičari ukazuju da su razlike nastajale decenijama, pod utjecajem naslijeđa različitih imperija, finansijskih mogućnosti i državnih politika. Krajevi koji su ranije ušli u administrativno uređeniji i urbaniji sistem, dočekali su drugu polovinu 20. stoljeća s mnogo boljom početnom pozicijom.
Sjever Srbije, posebno Vojvodina, također je na mapi izgledao znatno povoljnije od ostatka zemlje. Ravničarski, urbaniji i infrastrukturno povezaniji krajevi imali su manje nepismenih, dok su planinske, ruralne i izolovanije oblasti znatno sporije hvatale korak s modernim obrazovanjem.
Teška slika juga i dijelova Bosne i Hercegovine
Nasuprot tome, najteža situacija bila je u južnim i centralnim područjima. Zone visoke nepismenosti bile su najuočljivije na Kosovu, u velikom dijelu Bosne i Hercegovine, Sandžaku, te dijelovima Crne Gore i Makedonije. Nepismenost u ovim krajevima bila je simptom šireg zaostatka: slabo razvijene saobraćajne i školske infrastrukture, te sporije transformacije tradicionalnog društva.
Obrazovanje kao privilegija, a ne standard
U krajevima s visokom stopom nepismenosti život se dugo odvijao isključivo unutar lokalne zajednice, bez kontakta s industrijom i institucijama. Istraživanja pokazuju da je problem bio posebno izražen među ženama u tradicionalnim seoskim sredinama. Prema podacima Muzeja Jugoslavije, 1961. godine je čak 21 posto stanovništva i dalje bilo nepismeno. Dok je u Sloveniji nepismenost gotovo nestala, u pojedinim selima na Kosovu tada nije bilo nijedne pismene osobe koja bi mogla vršiti popis.
Iako je poslijeratna Jugoslavija pokrenula masovne kampanje opismenjavanja i otvarala škole, ni do šezdesetih godina nije uspjela poništiti višestoljetne razlike. Popis iz 1961. godine ostaje dragocjen dokument o tome kako izgleda zemlja u kojoj obrazovanje nije ravnomjerno raspoređeno – tamo gdje su siromaštvo i izolacija opstajali, nepismenost je ostala kao tvrdokoran društveni ožiljak.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.