Beata Krychowiak kaže da su autobus vozili iskusni vozači i da nije bilo naznaka da bi se ovakva tragedija mogla dogoditi.
“Šokiralo me da se to dogodilo. Ne sjećam se trenutka nesreće jer sam bila zaspala. Bile su to sekunde. Nisam se onesvijestila, ali sam bila zaglavljena. Vidjela sam ljude koji se nisu mogli pomicati. Čekala sam da razrežu autobus i izvade me van. Nisam znala što se događa oko mene jer sam bila zaglavljena među stolicama. Činilo mi se kao da sam satima čekala, a na pomoć sam čekala oko 13 minuta. Bilo je strašno. Jauci, stenjanje, ljudi su morali biti svjesni da umiru. Neki su bili zgnječeni. Strašno je vidjeti ljude bez kože na licu. Šok. To je nemoguće opisati”, rekla je Poljakinja za Fakt..
Beata je u Međugorje išla s majkom. Kaže da zna da je preživjela nesreću, ali ništa više od toga.
Zofia Kasprzyk kaže da će opet u Međugorje jednoga dana, bez obzira na strašnu nesreću koju je preživjela. “Zahvaljujem Bogu i Gospi. Čim se oporavim, ići ću opet u Međugorje. Hrabra sam i religiozna. Svaki dan se molim”, prepričava preživjela.
Mnogi se pitaju zašto toliko dugo traje identifikacija žrtava iz nesreće. Portal Fakt prenosi priopćenje poljske ambasade u kojem objašnjavaju zašto cijeli proces traje tako dugo.
“Imamo preliminarni popis žrtava koji su u subotu stradali u slijetanju poljskoga autobusa na hrvatskoj autocesti. Radimo sve da bi što prije dovršili proces identifikacije”, poručili su iz poljske ambasade u Zagrebu poljskom portalu Fakt u nedjelju navečer, prenosi Index.hr. Iako se nesreća dogodila u subotu ujutro, porodice žrtava još čekaju na službenu potvrdu o sudbinama njihovih članova.
“Niko od putnika (kao niko od nas općenito) ne nosi lančić oko vrata na kojem je pločica s našim ličnim podacima. Niko ne putuje s dokumentima u džepu, također. Oni se obično nalaze u prtljagu (torbi, ruksaku i sl.) i blizu su vlasnika. Problem je što je sila u trenutku slijetanja autobusa bila toliko jaka da je pomakla prtljagu od vlasnika i do nekoliko metara.”
“Hitna pomoć je došla spasiti ljude, ne njihov prtljag s dokumentima. Ako je neko pri svijesti, onda se može sam identificirati. No to nije slučaj s onima koji nisu pri svijesti i onima koji su poginuli. Sve žrtve treba usporediti s pronađenim dokumentima što nije uvijek jednostavno zbog prirode povreda koje zadobiju u nesreći, ali i zbog toga što dokumenti traju i do deset godina, pa fotografije na njima više ne budu toliko svježe. Svim osobama su uzeti otisci prstiju”, navode iz poljske ambasade.
Iz poljske ambasade napominju da ne smiju izletati s informacijama jer mogu pogriješiti.
“Pretpostavke nisu dovoljne kada se govori o životu ili smrti nekoga. Slično je i s osobama koje nisu pri svijesti. Ne smijemo napraviti pogrešku”.