Ništa na svijetu ne prođe brže od godišnjeg odmora, 12 radnih dana proleti za sekundu. Znaš samo prva dva dana ili tri da si na odmoru, a ostalo se okom ne može vidjeti.
Mašina za mjerenje te brzine još nije izmišljena ili nama još nije prezentirana. Rješenje se očekuje od vještačke inteligencije.
Kad se podvuče crta, najveća radost je dvije sedmice pred odmor, pa odbrojavaš, pa svima pričaš još dvije sedmice, još sedmica, još tri dana, još petak i – gotovo. Došao i prošao odmor. Proletio kao ptica.
Ostaje utjeha da je to prvi dio odmora i da ima još, pogotovo kad se spoji s vikendima. Ima i za maj nekakvih dana, sabrat će se. Na kraju krajeva, ima i bolovanje. Pogotovo ako ste državni službenik ili namještenik.
Ponedjeljak i utorak jest lijepo, znaš da je tek počelo i da si siguran. Onda počneš krečiti. Tradicionalna obiljeteljska svađa povodom čišćenja kuće pojede barem dva dana. Jazuk.
Kao raduješ se što ćeš nakon krečenja na more, kontaš tu počinje život, to je ono što se čeka. No, svađa i pred odlazak na more pojede dva dana. Jazuk i to.
Kad se u Jablanici stane na doručak stabilizuje se situacija tako da dalje prema moru bude ugodna atmosfera, a čim je lijepo brzo prolazi.
Dok tamo-ovamo eto te u Doljanima, ali s druge strane, ulaziš u Hercegovinu, a uskoro i u Bosnu, a uskoro i u preduzeće.
Prvi dan stresan, a već sutra si u kolotečini i kao da nisi ni bio na odmoru.
– Šta ćemo za doručak? Hoćemo li pite ili roštilj?
Može pite. Je li ti mrsko otići?
– Ma nije.
Koliko ti je još odmora ostalo?
– Deset dana, ali neću prije aprila, ženi se šura, a hoću i onu zemlju da riješim.
Nikad nismo preveli.