Probudili su se.
Mladi, ne samo studenti, nego svi oni koji su se do sada osjećali nevidljivim i bez glasa, ustali su i pokazali nam da smo se prevarili. Da su daleko od toga da budu izgubljena generacija. Da su, zapravo, ti koji će nas voditi u budućnost.
Kada sam prvi put učestvovala u ozbiljnom razgovoru o mladima, došla sam do poražavajuće spoznaje: nismo ih razumjeli, nismo ih slušali, a čak ni danas ne shvatamo koliki je njihov potencijal. Umjesto toga, označili smo ih kao izgubljenu generaciju, zarobljenu u mobilnim telefonima, TikTokovima i videoigrama, daleku i otuđenu od stvarnosti. Ali, svijet je danas dobio lekciju od te generacije.
Mladi u Srbiji su pokazali bunt kakav odavno nismo vidjeli. Oni nisu izgubljeni, kako smo ih olako proglasili. Naprotiv, oni koriste tehnologiju kao alat za povezivanje, za organiziranje, za stvaranje pokreta koji su nas sve ostavili bez teksta. Njihova kolektivna svijest, svijest o promjenama i potrebi za njima, daleko je ispred one naše, koja se zaglavila u prošlosti, u starim modelima i zastarjelim metodama.
Ne možeš ih ucijeniti, ne smiješ ih napasti, a još manje ignorirati – jer su oni budućnost ove zemlje. Bez njih, tko će graditi bolnice, voziti avione, podučavati djecu i osigurati da sutrašnji svijet ne bude prepun improviziranih rješenja koja pucaju po šavovima?
Ono što se dogodilo u Novom Sadu nije nešto što se može staviti pod tepih. To nije obična pogreška, već tragedija. Tragedija koja zahtijeva ne samo odgovornost, već i ozbiljno preispitivanje prioriteta onih koji vode ovu zemlju.
Problem nije u mladima. Problem je u nama u vama – u starijim generacijama koje su ih podcijenile i odbacile. Umjesto da im budemo podrška, previše nas je bilo zauzeto jadikovkama o „stara vremena“ i kritikovanjem svega što nam se neće truditi shvatiti. Mi smo ih pustili da sami iznesu teret borbe za bolje sutra, dok mi sjedimo po strani, zagledani u vlastitu nemoć i nesposobnost.
Mladi neće promijeniti samo Srbiju. Oni će promijeniti čitav svijet, jer odbijaju prihvatiti realnost kakvu im ostavljamo. Njihov bunt, njihova energija i snaga nisu trenutni hir, kako smo se nadali. To je promišljen i organiziran pokret, u kojem se tehnologija koristi za napredak, a ne za bijeg od stvarnosti.
Ako je itko uspio uhvatiti suštinu ovog trenutka, to je autor fotografije studenata koji stoje uspravno, odlučno, dok ih promatramo s mješavinom divljenja i srama. Oni su slika godine – simbol generacije koja nas nadilazi.
A šta mi radimo? Mi stojimo u mjestu, sa svojim starim strahovima i istim izgovorima. „Nije naše vrijeme,“ kažemo. „Neka oni rade,“ mislimo. Ali nije do njih da nas spašavaju. Nije do njih da budu bolji nego što smo mi ikada bili. Ipak, oni to rade, jer nemaju izbora.
Možda je vrijeme da shvatimo jednu stvar: mi smo generacija propuštenih prilika. Oni su generacija promjene. Mi smo imali svoje vrijeme i nismo znali šta ćemo s njim. Njihovo vrijeme je sada, a oni ga koriste da bi stvorili budućnost koju mi nismo mogli ni zamisliti.
Prestanimo ih sputavati. Prestanimo ih omalovažavati. Vrijeme je da im se sklonimo s puta i pružimo podršku koju zaslužuju.
Jer, iskreno, Srbija neće biti bolja zbog nas. Bit će bolja zbog njih.